Margareta Jakovčević i Lukša Grljević do jučer se nisu poznavali, a nisu znali ni za Ivu Galović i Katarinu Ratkaj. Margarita i Lukša su Slavonka i Dubrovčanin u Zagrebu, Iva i Katarina Karlovčanke. Svi se iznenade se kad im kažete da su – vjesnici proljeća, gotovo popularniji od visibaba i ljubičica.

Tih petero mladih ljudi u rasponu od dvadesetih do četrdesetih jedni su od mnogobrojnih trkača početnika koji su upravo ovih dana započeli svoje prve korake diljem Hrvatske. Margareta i Lukša trkače treninge odrađuju na zagrebačkom Savskom nasipu, po svemu sudeći, najvećem početničkom trkačkom okupljalištu u nas: taj dan održana su dva treninga na kojima se okupilo 300-tinjak novih trkača. To je već sedma generacija Trčaone - prva i najveća škola trčanja u Hrvatskoj, koja osim glavnog grada s dvije lokacije – nasipom i Maksimiron - pokriva Split, Rijeku, Osijek. Ove godine na sve četiri strane zemlje upisali su 1000 trkača, a kad seberu sve godine, pitanje je dana kad će kroz njihov program, koji ove godine traje od 6. ožujka do 5. studenog, proći 5000 polaznika.

'Kad smo počinjali, taj nam se broj činio nezamislivim. Danas se rekreativno trčanje u Hrvatskoj pretvorilo u pravi pokret i sve je više onih koji žele promijeniti svoje navike i početi zdravije živjeti. Škola trčanja im to omogućuje jer je isključivo za početnike. Sa sigurnošću možemo reći da se većina upisanih potpuno 'navuče' na trčanje i nastavi s treninzima i nakon odrađenih osam mjeseci škole', kaže Nedeljko Vareškić, osnivač Trčaone i predsjednik Društva športske rekreacije Aktivan život.

Svaki novi trkač priča je za sebe, uključujući i one koji su baš te svoje prve ubrzane korake na savskom nasipu, nad kojim se polako sklapao mrak jer treninzi zbog radnih obveznika polaznika počinju u 18 sati, htjeli kao neki intimni i osobni čin zadržati daleko od javnosti. Nije da se srame, ali...

Mario Grgić, jedan od trenera škole s četverogodišnjim iskustvom, kaže mi da iza mnogih početnika stoje mjeseci sanjanja, maštanja, oklijevanja i da potpuno razumije nastojanja da se, ne otkrivajući svoju želju, 'trkački ne zacopraju'.

'Neke od njih vode do nas lakši zdravstveni problemi, neke želja da budu fit i izgledaju bolje, neke da se pripreme za utrke, motivi su različiti, na nama je da svakome pružimo način da svoje želje sigurno i zdravo ostvari', kaže Mario, dok vrlo pedantno i predano vodi 10-minutno zagrijavanje. Nakon toga slijedi mala škola tehnike, pa 10 minuta trčanja naizmjence laganog trka, minuta hodanja i za kraj 10-minutno rastezanje. Trenira se triput tjedno po sat vremena, svaki put malo više, a nakon osam mjeseci polaznici će, tko želi, biti u stanju istrčati polumaraton (21 kilometar).

Margarita ne krije kako je baš ta dužina njezin san. U školu se prijavila iz privatnih i profesionalnih motiva. Profesionalnih jer radi u MORH-u pa je dobra kondicija stalno na provjeri. Privatno jer joj trčanje u društvu puno više paše od dosadašnjih samačkih izleta na staze.

'Kad počneš sam, činiš i početničke greške. Sad ih pokušavam ispraviti', kaže Margarita koja je u dosadašnjoj karijeri imala i utrku od pet kilometara i - preživjela. Lukša je bankar i kaže da ga je na trčanje potaknulo to što je vidio da njegov prijatelj s posla puno bolje podnosi radne obveze i bolje je raspoložen – otkad trči. I on ima samostalna trkačka iskustva.

'S trenerom i po dobrom programu, to je nešto sasvim drugo. A zašto u školi ima puno više žena, neki kažu i više od 80 posto nego nas muških? A valjda zato što mi mislimo da sve znamo, ne volimo baš slušati i u nekim godinama ne svima, ali većini nam je miliji kauč i daljinski nego zdrav život', kaže dok se uključuje u šarenu rijeku novih trkača koja u grupicama po dvadesetak lagano iza trenera u dvoredu kaska pod svjetlima savskih kandelabra. 

Sličnu atmosferu s manje polaznika zatekao sam na atletskoj stazi uz Koranu gdje u svoje prve treninge kreće 15 novih polaznika školice RAN 047. Središnja faca tamo je Goran Stanojević, trkač, trener i Čudomix. Tako ga zove Katarina Ratkaj, tridesetogodišnja profesorica geografije, koja je u trčanje prije godinu dana utrčala – grlom u jagode.

'Trčanje mi se uvuklo pod kožu polako ali sigurno. I nisam uvijek redovita na treningu i često se jedva natjeram da odem, ali taj osjećaj zadovoljstva nakon treninga, e to je nemjerljivo. A tu je Goran presudan. To je 'no excuses' tip koji uvijek i za sve ima razumijevanja, uz kojeg se ne osjećaš k'o zadnji jadnik ako ti, eto, baš taj dan na treningu ne ide, a zadnji put si mogao dvostruko više. Čovjek koji nas kad smo bolesni liječi riječima i svojim prirodnim pripravcima. Sjećam se kad nam je na početku rekao: 'Vi ste početnička grupa i imate jedan jedini cilj: ostati zdravi. Uskoro ćete i uživati u ovome, testirajte svoje granice, ali ne idite silom preko njih', kaže Katarina, dodajući kako je za nju tračanje spoj gušteva: ekipa koja te osobno ni ne poznaje, a uvijek ti je podrška i navija za tebe svim srcem, trener uz kojeg je naučila jako puno o sebi i to u relativno kratkom periodu, ispunjavajući osjećaj da svaki put pobjeđuješ sebe, opet i opet i opet.

'U glavi se događaju čuda otkad je noge mrvicu brže nose', kaže, a njeno iskustvo dijeli i Iva. Ima 24 godine, radi u knjigovodstvenom servisu mjesec dana, a i u školi nije puno duže – nije joj se dalo čekati proljeće pa je počela trenirati još u siječnju.

'Ja sam trčanje uspješno izbjegavala godinama, radije sam ga gledala. Sve mi je bilo draže od trčanja, ali s vremenom sam odlučila natjerati se i probati, na što je utjecao i dečko koji je biciklist. On je bio glavni motivator i podrška, često je prilagođavao svoj ritam meni, no uslijed raznih obaveza nismo se više mogli uskladiti da trčimo zajedno. Budući da mi društvo pri trčanju puno znači, odlučila sam se upisati u školu. I to je bio Bingo! Skupina ljudi raznih generacija, uvjerenja i životnih priča, s vrlo sličnim ili istim interesima - pokrenuti se i napraviti nešto za svoj duh i tijelo. Mislim da to vrijedi za svako mjesto gdje se okupljaju trkači početnici', kaže Iva.

Goran dodaje kako se ne muči puno s pitanjima tko će od njih istrčati maraton, a tko ne, tko će zagristi, a tko otpasti.

'Moje je da dam sve od sebe da treninzi budu korisni i zanimljivi. I da ih naučim da se čuvaju!' kaže Goran. Otprilike slično razmišlja i Damir Maksimović iz Atletskog kluba Šibenik, kojeg sam zatekao kako strpljivo i polako trčkara po šibenskoj šetnici kanala Sv. Ante uz novu polaznicu škole koja je s radom počela 4. ožujka.

'Kao i sve moje kolege, tako i mi savjetujemo polaznicima da prije upisa provjere dopušta li im zdravstveno stanje da se bave rekreativnim trčanjem. Kao  najmasovniji hobi na planetu, trčanje donosi puno koristi kao što su: poboljšanje zdravlja, kontrola težine, oslobađanje od stresa, vitalnost, odlična forma, bolje raspoloženje i puno zdraviji i pozitivniji život. Ali ništa se ne smije raditi na silu', kaže Damir.

A šibenski polaznici? Nove grupe dolaze svakih šest mjeseci, neki su se održali, neki se povremeno priključe. I ovdje ima više žena, a jedna od njih zaslužuje titulu oglednog primjera za sve početnike.

Snježana Rak počela je prije tri godine, vidjela oglas na internetu i došla, početni koraci bili su 100 m trčanja, 200 metara hodanja. Nakon toga dizanje kilometraže za kilometar do prve utrke na Plitvicama za građane (5 km).

'Trčala sam Plitvice sa sinom, koji je brzo nakon toga odustao, ali se kći priključila i nas dvije trčimo i danas. Već nakon pola godine došao je prvi polumaraton u Zagrebu, a pola godine nakon toga otišla sam u Pariz na prvi maraton sa splitskom ekipom. Lani su uz cestovne utrke krenule i planinske pa neki trailovi, a sad teku pripreme za 100 milja Istre…Koliko treniram? Paaa… šest dana u tjednu', kaže Snježana.

Budu li naši početnici s početka teksta barem upola uporni kao ona, eto i njih uskoro na nekoj od sve brojnijih utrka.