libanon

Korupcija, nepotizam i politički kaos najsličniji onome u BiH: Ovo su pravi uzroci eksplozije u Bejrutu

  • Autor: Ante Srzić
  • Zadnja izmjena 10.08.2020 21:49
  • Objavljeno 10.08.2020 u 21:49
Ilustracija/prosvjed u Libanonu

Ilustracija/prosvjed u Libanonu

Izvor: EPA / Autor: IBRAHIM DIRANI DAR AL MUSSAWIR

Jedna od najvećih mirnodopskih eksplozija u povijesti, koja se dogodila prošlog utorka u luci u Bejrutu, zadala je razorni udarac Libanonu od kojeg se neće dugo oporaviti, a pitanje je hoće li, zapravo, ikada. Zemlja se već ranije nalazila u gotovo bezizlaznoj gospodarskoj situaciji tako da je recentna katastrofa kap koja je prelila čašu u nizu događaja za koje se može kriviti neodgovorno i loše upravljanje vladajuće kaste

U eksploziji više od 2000 tone amonijeva nitrata u bejrutskoj luci prošlog utorka poginulo je najmanje 220 ljudi, mnogi se još uvijek vode kao nestali, a ozlijeđeno je više od 7000 osoba. Uništene su cijele gradske četvrti, a procjenjuje se da je 300 tisuća ljudi je ostalo bez krova nad glavom. Stradala su mnoga poduzeća, a u zrak su odletjele i strateške državne zalihe žita. Grad je potpuno slomljen, a nedostaje svega: hrane, vode, struje... Eksplozija je bila tako snažna da je ostavila iza sebe krater dubok 43 metra, gotovo pola dužine nogometnog igrališta.

Situacija u Libanonu, zemlji na istočnoj obali Sredozemnog mora nije bila ni prije blistava. Naprotiv, zemlju su prije tragične eksplozije za koju su, prema prvim dokazima, krivi ljudska glupost i nemar, pa čak i prije pandemije koronavirusa, potresali dugotrajni prosvjedi osiromašenog stanovništava revoltiranog nesposobnim političkim establišmentom do grla ogrezlim u korupciju.

Polovica od šest milijuna stanovnika živi blizu ili ispod granice siromaštva, a stotine tisuća ljudi izgubili su posao. Zemlja se praktički nalazi u bankrotu jer je nacionalna valuta izgubila je svaku vrijednosti. Pandemija je samo još više pojačala pritisak nad sustavom koji je pred potpunim pucanjem.

U narodnom buntu koji je započeo 2019., stotine tisuća Libanonaca izašli su na ulicu kako bi izrazili svoje nezadovoljstvo korupcijom, klijentelizmom i nesposobnošću vladajuće oligarhije. Pod pritiskom ulice početkom godine je formirana nova vlada, ali to nije dalo rezultata. Vlasti su krajem travnja donijele plan gospodarskog oporavka i počele pregovore s Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) o financijskoj pomoći.

Vanjski impuls koji je stvorio dodatni teret Libanonu je građanski rat u Siriji, koji traje već gotovo deset godina i koji je u zemlju doveo preko milijun izbjeglica o kojima se moraju brinuti.

  • +9
  • +6

Nemiri u Libanonu nakon eksplozije

Izvor: EPA / Autor: WAEL HAMZEH

Nakon razorne eksplozije građani su ponovno na ulicama i traže odlazak vlade i promjenu cijelog korumpiranog sistema.

Libanonski politički sustav temelji na konfesionalizmu - sustavu vlasti gdje se pripadnost nekoj religiji ili vjerskoj skupini pretpostavlja drugim lojalnostima. U Libanonu se vrlo malo rasprava vodi o vjerskim uvjerenjima u političkom životu. Rasprave su fokusirane kako će koja vjerska skupina dobiti više moći i više služiti svojoj zajednici, često na štetu drugih zajednica i ukupnog nacionalnog interesa.

Politički sustav je naslijeđe francuske kolonijalne vlasti i dizajniran je tako da osigura političku zastupljenost svih 18 vjerskih sekti koje postoje u zemlji - 13 kršćanskih zajednica, četiri muslimanske zajednice i Židova. U zemlji živi i velika zajednica palestinskih izbjeglica, ali oni ne sudjeluju u političkom životu.

Zapravo je riječ o nepisanom političkom nacionalnom paktu iz 1943. godine kojeg nije promijenio značajno ni građanski rat koji je bjesnio zemljom od 1975. do 1990. godine. Takav sustav zacementirao je na vlasti postojeće političke elite i dinastije koje nemaju nikakve volje za promjenama. Neki političari su na vlasti 30 godina, još od kraja rata, a prave oporbe u zemlji zapravo nema. Sustav dobrim dijelom podsjeća na rješenja koja smo upoznali i kod naših susjeda u Bosni i Hercegovini.

Prosvjednici lome slike predsjednika Aouna

Prosvjednici lome slike predsjednika Aouna

Izvor: EPA / Autor: WAEL HAMZEH

Tri najveće zajednice u Libanonu su kršćanski maroniti, muslimani suniti i šijitski muslimani. Maroniti su katolici s istočnim liturgijskim obredom pod jurisdikcijom rimskog Pape. Od ostalih spomenimo druze, a to su muslimani koji ne poštuju pet stupova islama, ne prakticiraju višeženstvo i većina ih muslimana ne priznaje kao islamsku zajednicu.

Broj mjesta u parlamentu podijeljen je po pola između kršćana i muslimana, iako su muslimani brojniji, i potom je proporcionalno podijeljen između različitih denominacija unutar svake religije. Zbog političkih razloga popisa stanovništva nije bilo od 1932. Državna mjesta i položaji u javnom sektoru također su podijeljeni među većinom sekti. Predsjednik uvijek mora biti maronitski kršćanin, premijer sunit, a predsjednik parlamenta šijit.

Trenutni predsjednik Michel Aoun, čije su portrete lomili i palili prosvjednici u nedjelju, na funkciju je izabran u parlamentu 2016. Odbija odstupiti s dužnosti. Osnivač je maronitske kršćanske političke stranke Slobodni domoljubni pokret (FPM). Premijer je Hassan Diab na dužnost je došao u siječnju ove godine. Nezavisna je politička figura i iza sebe nema potporu sunitske zajednice. Predsjednik parlamenta je šijit Nabih Beri koji je na toj funkciji od 1992. Čelnik je pokreta Amal koji je u savezu s Hezbolahom.

Upravo je Hezbolah, kojeg SAD smatraju terorističkom organizacijom, problem zbog kojeg zapad, ali i sunitske zaljevske naftne države, nisu željeli pomagati Libanonu. Ta militantna organizacija, čije političko krilo je dio vlade, najmoćniji je politički igrač u Libanonu. Šijitska skupina je jedina organizacija koja nakon građanskog rata nije predala oružje, već je na njemu gradila svoju političku moć.

Mnogi strahuju da kriza ponovno ne zapali iskru rata među brojnim vjerskim skupinama koje žive u zemlji.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!