Prvi put od Brexita EU ima realnu priliku ponovno se proširiti. Proces je dobio zamah kakav nije viđen godinama: nekoliko predvodnika približava se završnici pregovora, Ukrajina i Moldavija poduzimaju konkretne korake kojima se udaljavaju od moskovske sfere utjecaja, a Island razmatra nastavak pristupnih pregovora.

Europski dužnosnici ističu da je u posljednjih šest mjeseci zatvoreno više pregovaračkih poglavlja nego u prethodnom desetljeću. Bruxelles pritom članstvo sve više koristi kao instrument vanjske politike – za jačanje utjecaja u susjedstvu, suzbijanje utjecaja neprijateljski nastrojenih sila i učvršćivanje stabilnosti.

No što mogućnost veće Unije postaje stvarnija, to se otvara više političkih i strateških pitanja koja će morati biti riješena prije sljedećeg vala proširenja, piše Euronews.

Pitanje geografske ravnoteže

Jedno od njih odnosi se na geografsku ravnotežu, posebno zbog iskustva velikog proširenja iz 2004. godine. Tada je Uniji pristupilo deset država srednje i istočne Europe, nakon čega se u dijelu zapadnoeuropskih prijestolnica pojavio dojam da se političko težište EU-a previše pomaknulo prema istoku.

Crna Gora i Albanija zbog svoje veličine ne bi bitno promijenile tu ravnotežu. Njihov napredak, međutim, otvara osjetljivije pitanje Srbije, oko čijeg članstva među državama EU-a i dalje postoje podjele.

Skupina zemalja poznata kao ‘Prijatelji zapadnog Balkana’ propituje geopolitičke kriterije koji utječu na pristupni proces Beograda te upozorava da se načelo napredovanja na temelju vlastitih rezultata ne primjenjuje jednako na sve kandidatkinje.

Kako raste pritisak da se do kraja godine otvori još pregovaračkih klastera s Ukrajinom i Moldavijom, jačat će i zahtjevi za očuvanjem geografske ravnoteže. To bi moglo dovesti do toga da napredak Ukrajine prema članstvu bude povezan s napretkom Srbije.

Island održava referendum

Neočekivan faktor mogao bi biti Island. Bogata nordijska država održava referendum, na kojem se može glasati do 29. kolovoza, o nastavku pristupnih pregovora s EU-om.

Ukrajina je ipak daleko najveće pitanje. Europske prijestolnice svjesne su da će neki oblik europskog članstva ili sigurnosnog jamstva vjerojatno morati biti dio eventualnog mirovnog sporazuma s Moskvom.

Iako ukrajinsko gospodarstvo nije među najvećima u Europi, njezin teritorij, broj stanovnika i vojne sposobnosti učinili bi je utjecajnom članicom, osobito u obrambenoj i vanjskoj politici. Bruxelles zato mora odgovoriti na temeljno pitanje kako bi tako proširena Unija funkcionirala.

EU se mora reformirati

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen još je 2023. najavila reviziju europskih politika prije proširenja, svojevrsni nacrt funkcioniranja EU-a s 30 ili više država članica. Plan je potom pao u drugi plan jer je ukrajinska kandidatura dodatno zakomplicirala cijelo pitanje. Komisija bi ga sada trebala objaviti 30. rujna.

Europske vlade u međuvremenu raspravljaju o tome kako upravljati sljedećim valom kandidatura. Među prijedlozima su snažniji mehanizmi zaštite demokracije u novim članicama, potaknuti iskustvom Mađarske pod Viktorom Orbánom, kao i postupna integracija koja bi kandidatkinjama omogućila neke konkretne koristi članstva i prije punopravnog ulaska.

Od Komisije se očekuju i prijedlozi za reformu samog načina funkcioniranja Unije. Sve su glasniji zahtjevi za ukidanjem jednoglasnosti u područjima poput vanjske politike kako bi EU mogao brže donositi odluke. Raspravu je dodatno potaknulo iskustvo s Orbánom, koji je više puta blokirao europske odluke.

Ponovno bi se mogla otvoriti i ideja o manjoj Europskoj komisiji, što bi značilo odustajanje od načela prema kojem svaka država članica ima jednog povjerenika. Tome se protive manje članice.

Protivnici dubokih reformi upozoravaju da trenutak nije dobar jer nekoliko važnih država EU-a iduće godine čekaju izbori. Među njima je Francuska, u kojoj mogućnost pobjede predsjedničkog kandidata krajnje desnog i euroskeptičnog Nacionalnog okupljanja djeluje realnije nego ikad. Drugi uzvraćaju da se u Europi uvijek negdje održavaju važni izbori te da se reforme više ne mogu odgađati.

Hoće li sve članice ratificirati proširenje?

Proces proširenja dosad je počivao na pretpostavci da su države članice na kraju spremne prihvatiti nove zemlje. Sporovi i blokade uglavnom se pojavljuju prije završetka pregovora, kao u slučaju Sjeverne Makedonije, koja je godinama bila u sporu najprije s Grčkom zbog imena, a potom s Bugarskom zbog manjinskih prava.

Potpuna blokada pristupanja tek u fazi ratifikacije bila bi presedan, no takav scenarij više se ne može isključiti. Politička scena u zemljama poput Francuske i Nizozemske pomaknula se udesno, a birači su postali oprezniji prema daljnjem proširenju.

Crnogorski šef misije pri EU-u Petar Marković rekao je za Euronews da je upravo lakša ratifikacija jedan od glavnih razloga zbog kojih je njegova zemlja spremna prihvatiti dodatne zaštitne mehanizme vezane uz vladavinu prava i moguće demokratsko nazadovanje.

Najveći upitnik ostaje Francuska. Pariz je 2005. uveo ustavnu odredbu prema kojoj svaki novi ugovor o pristupanju mora biti potvrđen na referendumu ili tropetinskom većinom na zajedničkoj sjednici parlamenta.

Crna Gora kao ključni test

Crna Gora tako bi mogla postati ključni test. Ovisno o brzini napretka Tirane, njezina ratifikacija mogla bi biti povezana s albanskom, a ovisno o rezultatu islandskog referenduma, potencijalno i s islandskom.

‘Ako Crna Gora ne uspije ući, to bi, naravno, vrlo ozbiljno izbacilo cijeli proces iz kolosijeka’, rekao je za Euronews Florian Bieber, koordinator Savjetodavne skupine za javnu politiku Balkan u Europi. ‘Mora postojati vrlo jasan rezervni plan za takav scenarij.’