KOMENTAR DARKA POLŠEKA

Kako smo od Pacte convente došli do 'pederskog' referenduma?

  • Autor: Darko Polšek
  • Zadnja izmjena 12.12.2013 16:15
  • Objavljeno 12.12.2013 u 16:15
Split pride

Split pride

Izvor: Pixsell / Autor: Tino Juric/PIXSELL

'Učinili smo previše krivih pogrešaka!' Tim je riječima Lawrence 'Yogi' Berra objašnjavao igru Yankeeja šezdesetih godina. Premda pogreške često ogrćemo velom kakvog-takvog opravdanja, nedavna zbivanja u domovini pokazuju zašto se toj glupavoj izreci poznatog američkog bejzbolaša više ne možemo ni nasmijati

Ma što mislili o Yogiju Berri, katkada doista postoje prave pogreške - tzv. 'serendipiteti'. Fleming je zabunom izolirao penicilin. Wells je slučajno otkrio anesteziju. Nobel je slučajno otkrio dinamit. Spencer je zabunom otkrio mikrovalnu pećnicu. Campbell i Roberts zabunom su otkrili Viagru. Remsen je zabunom otkrio saharin. Kellogg je zabunom smislio mliječne pahuljice. Greatbatch je slučajno izumio pace-maker. De Mestral slučajno je smislio smičak Velcro. Da nije bilo iracionalnog eksperimentiranja s automobilima Oldsovim, ne bismo imali masovnu proizvodnju Forda T. Da nije bilo pogrešne flogistonske teorije, Priestley i Lavoisier ne bi otkrili kisik. Itd.

Prave i krive pogreške

U običnoj povijesti slični primjeri opravdanja slučajnih pogrešaka gotovo su tipični. Da nije bilo pada Carigrada i grčkih prebjega na Apeninski poluotok, ne bi bilo renesanse. 'Poput većine povjesničara, iz prošlih pogrešaka Napoleon III. naučio je stvarati nove', primijetio je britanski povjesničar A. J. P. Taylor. Da nije bilo tridesetogodišnjeg rata, ne bi bilo Westfalskog mira i liberalizma…

Ljudi griješe. 'Čovjek koji ne radi greške, obično ne radi ništa. Nema ništa pogrešno u pogreškama. Ali onda nemojte izvoditi bis', kaže moj rječnik smiješnih citata. Ali količina ovdje jest važna. Ako ste jednom zapalili cigaretu, to vam neće nauditi zdravlju. Ali ako vam to predstavlja naviku, ako godinama donosite pogrešne odluke i pušite kutiju dnevno, rak će biti mnogo izvjesnija posljedica. Isto vrijedi i za narode. U povijesti, baš kao i u osobnome životu, konačni ishodi ovise o nizu slučajnosti, ali mnogo češće – o nizu uzastopnih, posebno pogrešnih izbora.

Od Pacte convente do 'pederskog' referenduma

Vratimo se stoga radije Hrvatskoj i našim 'krivim greškama'. Otkud krenuti? Od Pacte convente? Od Gaja i Trumbića? Od Pavelića? Zatvaranja očiju pred Jazovkama? Ne treba ići tako daleko u prošlost. Jer svi smo mi u Hrvatskoj generali pa slobodno možemo reći: da nismo radili toliko 'krivih' pogrešaka, mogli smo i mi danas biti 'Švicarska'. Ali koliko smo to 'krivih pogrešaka' napravili?

Dovoljno je pratiti razvoj događaja posljednjih mjeseci. Prvo smo izglasali, potom ukinuli lex Perković, premda dotičnog gospodina vlast nije imala interesa štititi. Potom se počeo provoditi zakon bivše vlasti o dvojezičnim natpisima. Na što je 'narod', koji doduše nema ništa protiv ćirilice, počeo ih razbijati. Nedugo potom 'narod' je odlučio da želi 'antipederski' referendum. Sabor ga je prihvatio, premda se s referendumom saborska većina ustvari ne slaže. Čini se da se s njim 'sadržajno' ne slaže ni Ustavni sud, premda je donio obrazloženje da je referendum o raznospolnim brakovima legitiman. I premda isti taj sud može samostalno odlučivati o ustavnim pitanjima, on je donio odluku da je sve u redu, jer bi inače morao prosuđivati o ustavnosti Obiteljskog zakona, što, avaj, nitko od njega nije zatražio. Što se potom pokazalo pogrešnim. Pa se to obrazloženje izbrisalo. Ali je odluka ipak ostala.

Weimarski uzroci i vukovarski mat

I onda je ponovno došao Vukovar. U kojem legalno izabrana vlast nije mogla odati počast žrtvama iz pijeteta prema njima. Zbog ljudi u crnom iz 'Stožera' koji ne predstavljaju nikoga. Šah-mat! Samo: tko tu zapravo igra crnim, a tko bijelim figurama? Tko god dizajnirao tu šahovsku igru, gledao je 'Sedmi pečat'. U kojoj su oba igrača na večeri. Ali ne gdje oni jedu, već gdje njih jedu.

Cijela ta šahovska igrala se s prisilnim potezima, rošadama i en passant žderanjem pješaka, igra se kao da pravi hrvatski problemi uopće ne postoje. Kao da će o matiranju crnog ili bijelog kralja ovisiti rješenje egzistencijalnih problema. I dok civilizirani svijet rješava probleme druge vrste, mi se ponašamo kao 'treća bića', kao nasmrt bolesni igrači koji utjehu nalaze u opakoj igri matiranja samih sebe u što kraćoj završnici.

Zna se: kada stopa nezaposlenosti, javnog i privatnog duga, naraste do današnjih razmjera, ljudi počinju pucati po šavovima. I kako to obično biva s neposlušnim pacijentima, svoje frustracije ventiliraju na krivim mjestima. Umjesto izravnih rješenja biramo 'sublimacije'. I bilo kakav lijek odjednom se čini kao da je – dobar lijek. U tom šahu sa samim sobom, došli smo u situaciju da više ne raspravljamo o pravim i krivim lijekovima, već da se prepiremo oko ispravne metode palijativne skrbi, o tome jesu li grijesi činjenja gori od grijeha nečinjenja, ili naposljetku o tome treba li nam – po tko zna koji put, unatoč groznim iskustvima - opet nečija čvrsta ruka.

Želim da uđe u Ustav: milosti bez kockanja!

Na prvi pogled čini se da su u jučerašnjoj vukovarskoj 'utakmici' pobijedili vjernici. S idejom demokracije na ulici i prisvajanjem žrtava rata prepustili smo se Božjoj 'providnosti', jer se čini da je molitva Svevišnjemu sada još jedino rješenje. Ali ako je to bila namjera referendumske volje i ulične demokracije, a postoje brojne naznake da jest – jer se o tome 'da ovi neće dugo' u narodu već dugo priča, ako smo, dakle, referendumskim zadirkivanjem i dvokolonaštvom željeli umilostiviti Svevišnjega, smijem li priupitati naše sugrađane vjernike: a što nam sada najavljuje ta 'providnost', sada kada smo svojom voljom u sumnju doveli baš sve državne institucije, ideju demokracije, državnosti i pravne države? Kakvu nam je to izuzetnu sudbinu sada namijenio dragi Bog? Nismo li ponovno, svojim postupcima stvorili situaciju da zbog manjka boljih ideja, tj. općenito – ideja, po tko zna koji put u nedavnoj povijesti sve, ama baš sve stavimo na kocku? Nismo li s tim kockanjem pretjerali? Nismo li već dovoljno patili? I gdje se tu skrilo milosrđe?

Kvotu kreativnih slučajnosti i 'ispravnih pogrešaka' već smo davno iscrpili. Taktičke propuste više ne možemo pravdati dobivanjem rata. Pijuni se više ne mogu žrtvovati za matiranje suparnika. Više se ne igra šah za neke 'više ciljeve'. Ali nije točno da se više ne igra baš nikakva igra, i da smo sada posve slobodni u njoj ne sudjelovati. A dignitet ne možemo postići tako da ustrajemo s pogreškama, kako je jednom rekao bivši predsjednik britanske vlade Robert Peel.
Kako god bilo: napravili smo previše 'krivih pogrešaka'.

Magnus, Bunker & Bob Rock: 'Isto, isto'

Od Bleiburga do Beatlesa prošlo je samo petnaest godina. Svijet se u tih petnaestak godina stubokom promijenio. Globalizacija je u razdoblju potom, kažu sociolozi, dovela do još žešćeg ubrzanja i novih socijalnih 'netransparentnosti'. Ali građani Hrvatske posljednjih su dana imali prilike stvoriti upravo suprotan dojam: da je vrijeme stalo. Da ćemo smrznuti uz televizor čekati spikere na Dnevniku da nam opet objave neku strašnu vijest. Da je sve ostalo 'po starom'! A ustrajemo li u prakticiranju 'krivih pogrešaka', tko zna, možda ćemo uskoro opovrgnuti prirodni zakon - 'strelicu vremena', i time, poput izumitelja s početka ove priče, potvrditi svoju kreativnost, svoju sposobnost da od slučajnih pogrešaka, serendipiteta napravimo senzacionalna otkrića.

Šteta: jer čak ni uz Nobelovu nagradu za takvo otkriće, naši problemi ni približno ne bi bili riješeni. Tada bi nam utjehu moglo pružiti još samo to da bi u današnjim okolnostima 'Nobelovo' otkriće za vraćanje vremena unatrag prihvatili i brojni drugi - nedorasli narodi.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!