Dvadesetčetverogodišnjem studentu prava iz Sirije, Mohameda Sheikh Ibrahima bila je to životna avantura. Bježeći u Njemačku, gdje se namjeravao pridružiti starijem bratu, čekala ga je tipična izbjeglička kalvarija – od Aleppa do Turske, u čamcu do Grčke, do mađarske granice preko Makedonije i Srbije, taksijem do Budimpešte, a onda danima čekanje i koma na željezničkom kolodvoru glavnog grada Madžarske, bez dokumenata i dovoljno novca. Sve dok nije slučajno susreo dvije njemačke fotografkinje koje su se nad njim sažalile. Prerušile su ga u tipičnog berlinskog hipstera koji s naprtnjačom putuje po svijetu i tako ga, mimo policije i kontrola, u toj golemoj gužvi i kaosu, prošvercali preko Slovačke i Austrije do rudarskog gradića Marla u Sjevernoj Rajni - Vestfaliji, gdje mu živi brat.

Mohamed je imao sreću na svom putu u bolji život, kao i dodatnu sreću što može dijeliti bratovu sobu u zajedničkom stanu s još trojicom izbjeglica, u saveznoj pokrajini koja – prema podacima Der Spiegela - od svih šesnaest prima najviše, 21,24 posto. On je za prvu ruku zbrinut, ali za mnoge koji hrle prema sjeveru Europe, u obećanu zemlju, domaćini još ne znaju kako im osigurati krov nad glavom.

U Hamburgu, primjerice, gradu ni dvostruko većem od Zagreba, dnevno pristiže do 400 izbjeglica i kapaciteti za njihov prihvat i trajniji smještaj već su iscrpljeni. Neke njemačke lokalne zajednice stoga stoje pred golemim izazovom: u hladnim danima šatori ne dolaze u obzir, a na isporuku kontejnera čeka se nekoliko mjeseci. Zbog toga neki sve glasnije zahtijevaju da se prazne zgrade i stanovi iskoriste u tu svrhu, naročito u dijelu bivše Istočne Njemačke i na selu, gdje ima slobodnog stambenog prostora. No umjesto u ta područja, izbjeglice se ipak najviše usmjeravaju u zapadne, industrijski moćne pokrajine poput Sjeverne Rajne – Vestfalije, Bavarske (prima 15,3 posto osoba), Baden-Württemberga (12,97 posto) i Donje Saske (9,36 posto).

U nekim saveznim pokrajinama stoga su došli na ideju privremene konfiskacije imovine, što u zemlji u kojoj je privatno vlasništvo svetinja nije jednostavno. Zakon to odobrava samo ako nema drugih rješenja, ako postoji 'opasnost za tijelo, zdravlje i život ugroženih osoba' te ako je to posljednji mogući izbor. Pa i u slučaju kada vlasnici slobodnih apartmana i hotelskih soba nisu odgovorni za izazivanje opasnosti, kao što je to izbjeglička kriza.

Na to se za sada ozbiljno spremaju Hamburg i Berlin, dva najveća grada, ujedno i dvije najnaseljenije pokrajine s najviše stambene stiske. U Hamburgu planiraju dopunu zakona po kojemu bi se olakšao pristup praznim nekretninama privatnih vlasnika, za objekte u koje se može smjestiti do 600 izbjeglica, a vlasnici ih nisu spremni dobrovoljno dati na raspolaganje. Riječ stoga nije o stanovima građana ili njihovim kućama nego o komercijalnim zemljištima ili neiskorištenim poslovnim prostorima za iznajmljivanje, kao u slučaju dva prazna prodajna mjesta posrnulog lanca za građevinsku i vrtnu opremu Max Bahr, za koje su se vlasti uspjele dogovoriti s vlasnikom. Dopuna treba biti izglasana početkom listopada, stupiti na snagu prvog studenog i ostati na snazi do kraja ožujka 2017. godine.

U Berlinu pak, u koji je samo od početka rujna stiglo 10.000 novih tražitelja azila, pokrenuta je rasprava o privremenom oduzimanju praznih stanova onima koji ih ne žele iznajmljivati iz spekulantskih razloga. Spominju se slobodni stanovi u kompleksu Riehmers Hofgarten u četvrti Friedrichshain-Kreuzberg, kompleksu izgrađenom krajem 19. stoljeća, obnovljenom i moderniziranom sedamdesetih i osamdesetih godina. Gotovo trećina luksuznih apartmana građenih u Berlinu sredinom 19. stoljeća također je prazna ili se koriste kao stanovi za odmor te bi i oni mogli doći u obzir.

Od ove osjetljive teme ekstremni su desničari odmah pokušali politički profitirati. U Dresdenu se prije nekoliko dana pojavio lažni letak u kojem se traži od građana da Uredu za socijalnu skrb dostave informacije o veličini njihovih stanova kako bi 'Grad u višak četvornih metara mogao smjestiti strance i židovske izbjeglice'. Pismo je upotpunjeno grbom glavnog grada Saske i lažnim potpisom jedne djelatnice Ureda.

U Brandenburgu je u poštanskim sandučićima građana osvanulo lažno pismo u kojem ih Okružni ured Oberhavel obavještava o prisilnom prihvatu izbjeglica u njihove domove i upozorava ih da svako tko ima višak od 12 četvornih metara mora to prijaviti nadležnoj vlasti. Okružni ured je, dakako, odmah pozvao građane da ne nasjedaju na dezinformacije.

Jedan razjareni čitatelj Die Zeita je pak izračunao da će od milijun nadolazećih izbjeglica njih 800.000 sljedeće godine trebati stan budući da ih toliko dolazi muškaraca samaca. Prema njegovoj osebujnoj računici (250.000 eura po stanu!) to će Njemačku, ni manje ni više, stajati katastrofičnih 200 milijardi eura, zbog čega će u saveznom proračunu za sve ostalo, kaže on, ostati na raspolaganju tek mršavih 100 milijardi.

Osobna sloboda i vlasništvo građana nepovredivi su, ponavljaju uzbuđeno protivnici ovakvih prijedloga. Već sama izjava ministra unutarnjih poslova Donje Saske, SPD-ovca Borisa Pistoriusa, da će 'preispitati mogućnosti konfiskacije u slučaju nužde', izazvala je oštru kritiku u redovima oporbe. Šef CDU - frakcije Björn Thümler to je nazvao političkim stečajem, a da vladajuća koalicija SPD - Zeleni u Donjoj Saskoj nije bojkotirala deportacije, ostalo bi, kažu u CDU-u, više slobodnih kapaciteta za sadašnje izbjeglice. Naime, u toj četvrtoj po veličini saveznoj pokrajini odbijeno je više od 18.000 tražitelja azila, ali u prvoj polovini ove godine zemlju je napustilo manje od 500 osoba.

Neki su također upozorili da bi Hamburg mogao biti početak opasnog trenda posezanja u temeljna prava vlasnika nekretnina što bi moglo izazvati strah i dovesti u pitanje spremnost Nijemaca da pomažu izbjeglicama. Ne pomaže ni ponavljanje činjenice da se prijedlog dopune zakona odnosi samo na prazan poslovni prostor i da je grad dužan vlasnika na određeni način obeštetiti.

U razbijanju deset mitova o izbjeglicama - od toga da ne žele raditi, do toga da im nije potrebna pomoć jer imaju skupe mobitele - Die Zeit razbija i uvjerenje da ih Njemačka nema gdje smjestiti, naročito nakon niza medijskih izvješća i slika o krcatim prihvatilištima. Činjenica je – piše Die Zeit – da se cijela područja u zemlji polako prazne i napuštaju, jer u njima nitko ne želi živjeti, a bez obzira na izbjegličku navalu, u okrugu Odenwald u Hessenu ne dolazi niti jedan izbjeglica na 1.000 stanovnika, u Schwandorfu u Bavarskoj dvije, u Berlinu jedva 4,5 izbjeglice. U cijeloj Njemačkoj tek su dva tražitelja azila na 1.000 stanovnika, za razliku od Švedske gdje ih je četiri puta više. I dok Skandinavci odobravaju dvije trećine zahtjeva, Njemačka ih odbacuje više od polovine.

Ali zašto treba dočekati izbjeglice otvorena srca, pružiti im krov nad glavom i radna mjesta? Jednostavno, tumači Die Zeit: u mnogim sektorima nedostaje radna snaga, a iz ratnih zona dolaze mnogi dobro obrazovani ljudi. Prema podacima Savezne agencije za zapošljavanje, među njima su mnogi s visokom stručnom spremom, ima i akademika.

S druge strane njemačko stanovništvo kopni. U posljednjih 15 godina dvostruko više zaposlenika odlazi u mirovinu nego što na tržište radne snage stižu novi s diplomama. U sljedećih 35 godina godišnje će umirati pola milijuna Nijemaca više nego što će ih biti rođeno (Njemačka je nakon Hong Konga druga zemlja na svijetu s najnižim natalitetom). Berlinski Institut za populaciju i razvoj ustvrdio je da će 2030. nedostajati sedam milijuna radnika, šestina današnjih zaposlenih. Jedino što dugoročno može spasiti zemlju, zaključuje Die Zeit, jesu mladi ljudi koji u Njemačkoj žele živjeti i raditi.

A 90 posto izbjeglica su poput Sirijca Mohameda Sheikh Ibrahima mlađi od 40 godina. To su oni koji će, kad dobiju krov nad glavom i radno mjesto, na svojim leđima iznositi teret mirovina ostarjelih domaćina.