Čak je i sisačko-moslavački župan Ivo Žinić (HDZ) izrazio negodovanje zbog poteza svojih vijećnika jer to, s jedne strane, vodi probijanju proračuna za 350 tisuća kuna, a s druge strane je cinično prema 30 posto ljudi koji žive na rubu siromaštva.

Iako je šibensko-kninski župan Goran Pauk (HDZ) s plaćom od 16.340 kune na predzadnjem mjestu po primanjima među županima, izazvao je pozornost baš zbog načina na koji je argumentirao svoju želju za većim primanjima na koja se ne mogu požaliti, primjerice, ni saborski zastupnici koji imaju solidne plaće čak i usporedbi s kolegama iz nekih dobrostojećih zemalja, a razloga za žaljenje uglavnom nemaju ni (grado)načelnici. Takva situacija otvorila je pitanje zaboravljaju li političari sve više na građane među kojima oko 80 tisuća radi za minimalnu plaću od 2.400 kuna, a od gotovo 1,4 milijuna umirovljenika dobar dio prima manje od 2.000 kuna, 320 tisuća je blokirano, a još više ih je bez posla.

'Već godinama se primjećuje da dužnosnici osjetno odskaču po primanjima, tako da nas noviji primjeri ne moraju iznenaditi. Pitanje je, međutim, kako to da se građani, koji izdvajaju novac za cijelu javnu upravu, nikako ne zapitaju na što se troši njihov novac, tj. kakve konkretne usluge plaćamo županima, gradonačelnicima i drugim političarima, odnosno kakvu realnu vrijednost oni proizvode, i koliko ta nova vrijednost uistinu košta? Ako smo prisiljeni kroz poreze izdvajati novac koji ionako nemamo, uistinu je čudno da se ne zapitamo kakve to nove vrijednosti stvaraju oni koji rade u lokalnoj ili državnoj upravi', kaže nam dr. Renato Matić, sociolog sa zagrebačkih Hrvatskih studija.

Dodaje kako se jasno zna što se dobiva, primjerice, kod kupnje neke robe u trgovini ili kod narudžbe određenih usluga, ali to nije slučaj kod rada političkih aktera na svim razinama.

'Naravno da sve koji rade treba platiti, iako ima primjera da lokalni političari u nekim zemljama obnašaju dužnosti kao volonteri jer im je to prije svega čast. U dobro uređenim društvima jasno je koliko čiji posao vrijedi. U nas, međutim, nije jasno kakve nove vrijednosti stvaraju dužnosnici petstotinjak jedinica lokalne samouprave i koja je njihova realna vrijednost, a bez toga je teško govoriti je li nečija plaća prevelika ili možda i premala. Plaća od petnaestak tisuća kuna može biti premala ako osoba na tom radnom mjestu realno proizvede višestruko veću vrijednost, ali mi građani nemamo stvarnu kontrolu ni kriterije po kojima bismo mogli vidjeti koliko je tko od dužnosnika stvarno zaslužio, i je li uopće potrebno to radno mjesto', veli Matić, koji se zalaže za valoriziranje rada u lokalnoj i državnoj upravi. 

'Ako se stvara nova vrijednost, naravno da plaća mora biti sukladna tome. Svatko može za sebe misliti da je potplaćen ili pretplaćen, ali sve dok se ne valorizira rad dužnosnika, građani će sumnjati i imaju pravo sumnjati da su ti dužnosnici preplaćeni ili da im dužnosti služe za rješavanje privatnih prilika, a njihovo javno pozivanje na domoljublje ili socijalnu pravednost služi samo kao kredo za uzimanje novca od građana. Pored toga nije li čudno da se mi građani vrlo lako dopustimo izmanipulirati idejama o tome tko je domoljub, a tko je izdajnik, a da se uopće nismo zabrinuli za desetke milijuna kuna našeg novca koji se prošlog vikenda potrošio samo zato što su 'naši' lokalni zastupnici, iskoristili svoje položaje za privatne obračune i pozicije, dokazujući koliko im je uistinu stalo do općeg dobra i domoljublja. Uludo potrošiti milijune koje su im građani dali na raspolaganje, a da nitko niti ne pomisli je li to možda za kaznenu odgovornost, i nije li to možda prava izdaja domovine, a ne ono kad netko izrazi svoje drukčije mišljenje', upozorava Renato Matić.

Uistinu je pitanje, a što svi mi građani poput nekakvih zombija već četvrt stoljeća uredno podmirujemo troškove svih tih uprava i samouprava, a da se ne pitamo kakvu to realnu vrijednost ostvaruju naši gradovi, općine i županije, njihovi uredi i tijela. Da uistinu ne znamo što plaćamo, ukazuju i veliki rasponi primanja župana koji se kreću od 12.700 kuna, koliku plaću ima međimurski župan, pa do plaće zagrebačkog župana od 22.600 kuna, a još bolji primjer je raspon primanja gradonačelnika od 2.320 kuna mjesečno, koliko prima gradonačelnik u Đurđevcu, pa do 21 tisuću kuna u Dubrovniku.

'Nekada se znao poštivati odnos između javnog i privatnog, što govori i napis u Kneževu dvoru Zaboravite privatno i brinite se za javno. Danas smo svjetlosnim godinama udaljeni od toga. Sve dok našom pasivnošću dajemo smisao njihovu postojanju, sve dok mi slijepo vjerujemo da moraju postojati baš tako kako postoje i da je naša dužnost sve to financirati, ne možemo im niti zamjerati što postoje', upozorava Matić, i zaključuje da nema koristi od zgražavanja i apela ako tome ne slijede sustavne promjene koje će onemogućiti nečije parazitsko ponašanje

U Hrvatskoj, kako upozorava predstojnik Katedre za upravnu znanost zagrebačkog Pravnog fakulteta Ivan Koprić, ima 8.354 vijećnika, od čega 5.252 općinskih, 2.215 gradskih, 836 županijskih i 51 u Gradu Zagrebu. Usto, Hrvatska sa 4,3 milijuna stanovnika ima 1.322 načelnika, gradonačelnika, župana i njihovih zamjenika. Od toga 428 općinskih načelnika i 481 njihovih zamjenika, 128 gradonačelnika i 213 njihovih zamjenika te 20 župana i 52 zamjenika župana.

Puno je indikatora da mnogo vijećnika, načelnika i župana dolazi na svoja mjesta s malo znanja i vještina potrebnih za obavljanje tih dužnosti, ali uz velika očekivanja u popravljanje svojeg osobnog materijalnog i financijskog stanja. U neka druga vremena, takvo stanje ili nije bilo uputno komentirati ili je radi bolje ekonomske situacije bilo zanemareno. No sada, u dugotrajnom periodu ekonomske krize takvo se shvaćanje javne službe sve više vidi kao neprimjereno i neprihvatljivo', objašnjava prof dr. Koprić.

Za njega vijećnici koji se sastaju jednom u tri mjeseca, ali si - čak i mimo zakonske odredbe da imaju pravo na naknadu troškova obavljanja funkcije - određuju mjesečne naknade, ili izvršni čelnici (načelnici i župani) koji daju čudna javna obrazloženja svojih plaća opravdano nailaze na zgražanje javnosti i građana.

'Uostalom, plaće nisu jedino što dobivaju; tu su službeni auti, mobiteli, kartice za službeno trošenje itd. Tako da je njihovo ponašanje zapravo degutantno. Neki su lokalni političari neodgovorni, ne osjećaju nikakve etičke, moralne stege', naglašava.

Predstojnika Katedre za upravnu znanost zagrebačkog Pravnog fakulteta pitamo kako stati tome na kraj, odnosno je li preferencijalno glasovanje alat za isključivanje iz političke arene onih čije ponašanje izaziva zgražanja, kada već to neće učiniti stranački čelnici koji sastavljaju izborne liste.

S idejom za uvođenjem preferencijalnog izbornog modela za lokalne izbore jedna grupa nas izašla je još 2001. Nažalost, umjesto da se tada na ovaj način omogućio jači utjecaj građana, nakon nekog se vremena odlučilo ići na neposredne izbore načelnika, koji dovode do gotovo nesmjenjivih lokalnih čelnika. To je s gledišta razvoja demokratskih standarda i etike obavljanja javne službe bio pogrešan korak. Čak i kad bi se sada uvelo preferencijalno glasanje za vijeća i skupštine, time se ne bi riješilo pitanje etičnosti rada izvršnih čelnika. Njima nitko ništa ne može, a dapače, postoji i njihova želja da im se dodatno povećaju ovlasti, ali ne - naravno - i odgovornosti. Pritom nam prodaju priču o izborima i smjenjivosti, kao da nismo u stanju vidjeti podatak da nijedan od njih nije smijenjen od građana na opozivu, nego su tek, u onim najtežim slučajevima, bili prisiljeni na ostavku. Ili niti to. Sustav diobe lokalne vlasti nije dobro postavljen, vijeća su izgubila moć i smisao, o svemu odlučuju (grado)načelnici, a to dugoročno nije dobro. Smatram da bi tek kombinacija preferencijalnog glasanja za lokalne vijećnike, jačanja pozicije vijeća naspram načelnika i uvođenja etičkog kodeksa za lokalne vijećnike i dužnosnike mogla malo popraviti stanje', zaključuje Koprić.