IMATE LI ŽELUDAC?

Ispovijest čistačice zagrebačkog javnog WC-a

dođem vidim ne vjerujem - javni wc

dođem vidim ne vjerujem - javni wc

Izvor: tportal.hr / Autor: Materj Grgić/Tatjana Janković

Zagreb se može pohvaliti iskreno bolesnim, agresivnim, perverznim ljudima, a može se podičiti i značajnim brojem pojedinaca koji ne znaju obaviti nuždu. Na prvoj liniji psiholoških, mentalnih i fizioloških izlučevina srećemo čistačicu Branku. Ženu koja po cijeni od 17 kuna na sat već godinama gleda, čisti i ne vjeruje za što su sve sposobni bilo domaći, bilo turisti. To je nešto o čemu uglavnom neće pričati unucima

Zagreb ima 22 besplatna javna WC-a. Tamo rade neki ljudi, većinom nevidljivi, većinom na nogama čitavih osam sati radnog vremena. Nemaju vremena pojesti gablec, nemaju vremena zapaliti cigaretu. Vrijeme koje imaju vrijedi 17 kuna po satu, što uključuje sve oblike uneređivanja, plus šarenu lepezu agresivnih i seksualnih ispada. Prilično očajna trgovina, uzevši u obzir da žene ne smiju primiti novac od klijenata, bez obzira na to što im je dan samoinicijativno. Nije čudo da natječaj za čistačice javih WC-a trajno stoji otvoren. Tko god želi skucati maksimalno 2400 kuna mjesečno u zamjenu za rukovanje stvarnim i simboličkim izmetom, može to učiniti već danas. Branka (stvarno ime poznato autoru), unatoč svemu, poprilično voli svoj posao. I poprilično ne voli grupe turista:

'Turisti su katastrofa. Kinezi, Japanci... ne možemo disati. Kada radiš na Trgu, na Kaptolu ili Dolcu, dođu ti odjednom dva, tri autobusa i u pola sata prođe 800 ljudi. Jako su neugodni. Ne puste vodu, dođu i sve ispovraćaju. Pred zrcalima se peru, briju, praktički kupaju. Nema što ne rade. Uzmu bocu pa se ispoljevaju. Mi moramo samo gledati i šutjeti. Na izlazu neki od njih žele ostaviti bakšiš, ali ih onda zaustave naši turistički vodiči i informiraju ih da ne moraju dati ništa jer su WC-i besplatni. Da se WC plaća, bilo bi drukčije.'

Nisu svi javni WC-i rođeni isti. Na karmičkom vrhu su oni na Miroševcu i Mirogoju. Tamo se daleko lakše radi, ljudi su skloniji istresti koju kunu čistačicama, u čemu prednjače stare zagrebačke gospođe, promet je neusporedivo manji i lišen masovnih turističkih ofenziva. Na dnu su Črnomerec, Dolac, Cesarčeva (kod Jelačićeva trga), Kaptol, Kvatrić. U Cesarčevoj dnevno prođu tri do četiri tisuće ljudi. Kaptol, Dolac po oko dvije tisuće. Ode po sto rola papira, non stop moraš brisati pod, neumorno pratiti tko je ušao a tko nije. Jer, ljudi uđu u kabinu pa ne izlaze. Ako nekog nema pola sata, kuca se na vrata.

Pita se je li sve u redu. Osim kad se u kabinu smjeste dva homoseksualca: 'Na Remizi su jednom ušla dva muškaraca i skinula se gola. Nisam znala što ću. Prepalo me i zaključala sam se u svoju sobicu dok ne odu.' Bilo je i inih pitoresknih momenata genitalnog tipa: 'Zove me neki čovjek, drži ruku u džepu. Mislim, dat će mi kunu, a kad ono izvadi spolovilo i veli - gospođo, ne mogu si pomoći, meni se na vas diže.' Jednom joj je čovjek u kolicima došao sa sladostrasnom ponudom od sto kuna u zamjenu za felacio. Mladi, veli Branka, često uđu zajedno u kabinu i počnu 'raditi ono': 'Dođem pa im govorim – djeco, ne smijete to raditi unutra. Uopće ne reagiraju dok ne obave svoje. Mi ne smijemo ništa napraviti. Onda mi kaže tip – pozovi samo policiju, onda tebe nema. Ništa, šutim dok to ne naprave.' I oprez, dame. Branka me informira kako su tipovi koji obilaze ženske WC-e i zure kroz donji prorez na vratima, još uvijek u opticaju.

Dođem, vidim, ne vjerujem

Serijal u kojem izvještavamo s prve crte margina, izvodimo društvene eksperimente, tipkamo ispovijesti nevidljivih ljudi, špijuniramo noćni život metropole. Ukratko, stvari o kojima vam nije palo na pamet da vas zanimaju, a govore glasno i jasno o tome gdje smo i što smo.


Prelazimo na fiziološke akrobacije. Dakle, za informaciju ljudima koji su to naučili s dvije, tri godine - ima ekipe koja još uvijek isto radi: a) na poklopcu od školjke, b) stoječki na školjci, c) između dva pisoara, d) ne napravi ništa nego ukrade poklopac i obruč. Nepuštanje vode je izlišno isticati, a naša čistačica došla je do odokativnog zaključka da je to specijalnost Azijata. Posebno brutalna situacija bila je kad je cura obavljala stvar stojeći na obruču pa se poskliznula i polomila: 'Morali smo zvati Hitnu, bio je stvarno veliki nered unutra. Tražila sam joj nove hlače da se obuče.' Za jednog Kineza tražili su čitav komplet nove odjeće. Ukratko, rezime je da su domaći čistiji od stranaca, a žene čistije od muškaraca

Što, naravno, ne priječi pripadnice nježnijeg spola da WC kabine koriste za presvlačenje u novu odjeću ili obuću. Neki ostave odjeću uguranu iza školjke. Neki dolaze pušiti. Po kabinama se zatiču rekviziti poput igala, kondoma, neurednih pelena, razbijenih čaša, skinutih hlača i cipela. Branki ništa od toga nije problem, ali ako otreseš mokre ruke u zrcalo ispred sebe, e onda si joj fakat zagorčao život: 'Taman operem sva ogledala i pet minuta kasnije dođe netko, opere ruke, ima tamo papir za brisanje ili sušilo, može ih otresti bilo gdje, ali ne, baš mora to napraviti ravno u zrcalo.'

Padam u napast zaključiti da javni WC-i nekom energetskom gravitacijom privlače sve mračno, ružno i neprobavljeno, ali Branka me razuvjerava. Na WC-u je upoznala svog recentnog udvarača: 'Sad sam u vezi. On je pravnik kojeg sam upoznala na radnom mjestu. Divio se kako su WC-i uredni, tako smo počeli priču. Pitao me na kraju jesam li za kavicu i našli smo se.' Naša čistačica pomaže i beskućnicima. Kaže, dođu se obrijati i presvući: 'Ako imamo Čarlija ili sapuna, damo im da se obriju. Oni su kulturni, nisu zločesti. Jednostavno nemaju kud. Često s njima podijelim gablec.' Radi i sto drugih stvari za koje nije plaćena. Smiruje ljude, sluša njihove životne priče, tješi ih. 'Često sam bila u zaostatku s poslom zbog toga, ali ne možeš nekome samo okrenuti leđa', veli.

Žena koja je plaćena 17 kuna na sat i ne može samoj sebi uvijek priuštiti gablec, ispričala je i ovo: 'Jednog dana mi je došao čovjek, rekla bih da je beskućnik, plače i kaže – mogu vas nešto zamoliti: ja bi trebao hitno 20 kuna. Vratit ću vam. Izvadim 20 kuna i dam mu. Ne morate mi vraćati, kažem. I prođe par mjeseci, već sam zaboravila na to, kad dolazi čovjek. U ruci nosi pola pečenog pileta, punu kutiju pomfrita i novčanicu od 20 kuna. Kaže mi da me tražio po svim WC-ima i nastavi – evo, sada se vi najedite, ja sam se tog dana najeo. Bio sam toliko gladan da nisam više mogao izdržati.'

'To su ljudske sudbine. Strašno sam osjetljiva na njih. Da čovjek može biti gladan, a nema što jesti. Otišla bih u minus samo da mu pomognem', kaže Branka. Mora ići. Iz nekog razloga voli svoj posao. Mislim da počinjem razumjeti.

Pratite nas na društvenim mrežama:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!