Kada je Bill Gates još prije par godina izjavio da će televizija, ovakva kakvu je sada poznajemo, za pet do sedam godina biti pokojna i da će joj glave doći njezin mlađi brat Internet, to apokaliptično proročanstvo nije se specijalno dojmilo televizijskih producenata.
Dapače, ne samo da se nisu uznemirili zbog mogućeg nestanka medija na kojemu zarađuju za kruh, već su bolesnicu, nekim prešutnim dogovorom, odlučili sami dokrajčiti, zaključivši valjda da je vrijeme da se na lešini, prije nego što se usmrdi, zaradi koliko god je više moguće, kako i priliči duhu kapitalističke misli.

Tako je naša bolesnica telka, već ionako slabašna od stalnih socijalnih, političkih i kulturoloških tranzicija koje je prolazila kroz desetljeća svoga razvoja, prvo cijepljena protiv svake ambicije, pa zatim redom protiv kvalitete, ozbiljnosti, značaja i na kraju smisla.
Dobila je još i veliku injekciju stvarnog i prikrivenog marketinga te guzni čepić političke korektnosti koja je imala djelovati na centralni živčani sustav njezinih konzumenata, izbivši im iz glave svako razmišljanje o životu  i promišljanje problema, nudeći im lako probavljive informacije i trivijalnu zabavu praznine. Ili riječju, lobotomiju.

Generacija Y
Televizija se prometnula u tzv. hiperrealnost u kojoj ništa nije stvarno, a oni kojima je program namijenjen pretvorili su se u konzumente serviranog i, umjesto da iskustva doživljavaju, postali promatrači spektakla preko stvarnih ili metaforičnih kontrolnih ekrana, baš kao što je dijagnosticirao striček Baudrillard, doktor House za medije.  Zvuči fatalistički? Ne brinite, nije tako strašno.

Izrodila se u međuvremenu nova generacija, popularno nazvana Y, kojoj ne pada na pamet glumiti 'couch potato' i piljiti u TV ekran kad ima toliko drugih ekrana u koje se može piljiti u hodu, a pritom nisi ograničen samo na par bijednih kanala koje je složio neki direktorčić programa, vođen vlastitim ukusom, svjetonazorom, a počesto i političkom direktivom.
Mnogi, pak, ipsilonovac, po definiciji tehnološki opremljen, informiran, samouvjeren, žedan općeg priznanja i gladan pažnje, nema pojma što mu to uopće dođe 'producent' i nije mu jasno zašto bi uz sve te tehnološke blagodati koje nosimo po džepovima itko uopće želio biti 'puppet on a string' za tih 15 warholovskih minuta. Pa tako mnogi ipsilonovac posegne za svojim gadgetima i krene sam od sebe praviti zvijezdu.
Mnogi proba, rijetko koji uspije.

Ima jedan kojemu je to uspjelo, i to tako temeljito da je naprosto nevjerojatno da se o čovjeku nije napisala nijedna riječ u domaćim medijima (a ni u stranima situacija nije puno drukčija). Tim je zanimljivija činjenica da i, unatoč toj srednjostrujaškoj medijskoj nezainteresiranosti, u posljednje dvije-tri godine malo tko nije čuo za YouTube fenomen Jona Lajoiea.
A frajer je čudo: rođen u miješanom bilingvalnom kanadskom braku, završio je filmsku akademiju u Montrealu, glumio u sapunicama, imao bend, skidao serije s torrenta, pušio travu i čekao da neki producent konačno otkrije njegove talente. A onda mu dosadilo, ili je čuo negdje Gatesovo proročanstvo s početka ove priče, pa je odlučio uzeti stvari u svoje ruke, okupio braću i par bliskih prijatelja pa je u amaterskoj kućnoj produkciji počeo snimati spotove, skečeve, reklame i kratke filmove koji su, nimalo neočekivano kad se u obzir uzme britka duhovitost njegova seciranja svih mogućih društvenih pojava, u vrlo kratkom vremenu dostigli i po nekoliko milijuna gledanja na YouTubeu. Na zub je, jasno, uzeo i one koji mu nisu dali priliku (naravno, ne iz puke osvetoljubivosti):

- mainstream medije

- Boga...

- glazbenu industriju...

Teško je napraviti selekciju najgenijalnijih stvari koje je Lajoie snimio, ali pravi štovatelj lika i djela ovog multitalentiranog glumca, stand-up komičara, kantautora i plesača i sam će prokrčiti put kroz njegove brojne uratke, čija je produkcijska kvaliteta danas neusporediva onoj s početka karijere, pritom nimalo ne gubeći na oštrini društvene kritike.
Tip je u međuvremenu pronašao holivudskog menadžera koji mu je sredio turneju po američkim kazalištima u kojima već posljednjih godinu dana nastupa u showu 'Live as fuck'. No to nije sve: Lajoie je dobio ulogu u hvaljenom novom sitcomu bračnog para Schaffer (autora 'Curb Your Enthusiasm'), 'The League', a navodno je i u pregovorima za neke holivudske filmove.

I krug se zatvorio, čovjek se uspio izboriti za svoje zasluženo mjesto na zvjezdanom nebu (ako holivudski kraj još uvijek tretiramo kao ultimativni kriterij uspjeha), nitko ga ne secira po tabloidima, zarađuje lovu, radi ono što voli , dobro se zaje#$%&, ruga samom sebi, političkoj korektnosti i svemu što ga u svijetu zasmeta. Zvuči kao prava internetska bajka, sa sretnim televizijskim krajem. Kada bi ovakvih priča bilo više, možda bi se oklevetanu bolesnicu u terminalnoj fazi moglo i reanimirati. Haj’te djeco, vidite da se može!