'U Vukovaru sam se osjećao kao da živim u velikom selu. Ljudi su opušteni i naoko neopterećeni, smiju se i šale, ali onda sam primijetio da mnogi od njih ne razgovaraju međusobno', uvodi me u svojih vukovarskih godinu dana volontiranja 26-godišnji Laci, Mađar iz Slovačke. Na mnogo je mjesta, veli, još uvijek očito ratno razaranje, tragovi krvi su na zidovima, a gradski zrak ispunjen tenzijom koju nije toliko osjećao prije nego što je svladao hrvatski jezik. 'Ne vidim da ijedna strana čini dovoljno. Kao da je lakše hraniti taj tihi konflikt i vraćati ljude na ružna sjećanja. Mnogi od toga profitiraju', smatra.

Ladislav, za frendove Laci, doklipsao je u Vukovar kroz jednogodišnji program volontiranja. Organizirao je radionice u gradskoj knjižici i zainteresirane Vukovarce podučavao slovačkom i mađarskom. Iznenadila ga je spoznaja da nije postojao nikakav plan ni raspored za njegove aktivnosti. Svoje radno mjesto morao je naprosto izmisliti: 'Bilo mi je čudno što nitko nije imao pojma što bih konkretno trebao raditi, no ubrzo sam počeo s radionicama crtanja za djecu, podučavanjem jezika, filmskim radionicama... Ako me pitaš kako bi se Vukovar mogao pomaknuti s mrtve točke podjela, mislim da treba više takvih situacija - recimo, hrvatska i srpska djeca crtaju zajedno dok se njihovi roditelji druže čekajući ih.'

Teško je Laciju zamisliti da su ljudi tamo ratovali; podsjećamo ga jako na Slovake uz koje ne može vezati ništa slično. Ispod fasade smijeha i opuštenosti, skužio je momak teme koje proizvode instant ozbiljnost i provalu strasti – nacionalnost, lokalna politika, sukob interesa. Kao pripadnik mađarske manjine u Slovačkoj, instinktivno je razvio empatiju prema vukovarskim Srbima: 'Hrvate zapravo nije briga za njihovu integraciju. Kada je hrvatsko vjenčanje, trubi se i maše zastavom po čitavom gradu. Da isto učine Srbi, bila bi to čista provokacija.'

Manjina se uvijek trudi više, spremnija je za kompromis, kaže mi momak koji je u komunikaciji sa Srbima primijetio da se boje gubitka vlastitog identiteta: 'Sukob oko ćirilice je u jednu ruku smiješan. Imaš istu stvar, samo napisanu drugim jezikom. S druge strane, Srbima je važno da kulturološki prežive, a ne da se asimiliraju. Mogu to razumjeti, s obzirom na to da i sam pripadam manjini.'

Kako prevladati prešutni raskol Vukovaraca koji međusobno ne komuniciraju i ne odlaze u određene kafiće i trgovine? Laci se nekoliko puta našao u mješovitom društvu mlađih Hrvata i Srba: 'Ako su ljudi inteligentniji, onda nije problem. Upoznao sam Hrvate i Srbe koji su prijatelji iako imaju drukčije poglede na stvari. No nisam siguran da se stvar može riješiti inteligencijom. Potrebno je nešto više.'

Sličnost Hrvata i Slovaka koliko god velika bila, ima definiran limes. Za početak, daleko smo bolji u engleskom jeziku. Za kraj, kao zemlja imamo potencijal o kojem Slovačka može samo sanjati – obalu i otoke. Laci je iskren – neusporedivo više Slovaka dolazi u Hrvatsku nego obratno. Putovao je po ostatku zemlje. Kaže da je uživao u svakom pređenom kilometru. Slavoniju opisuje kao uspavanu princezu koja čeka princa da je probudi. Opčinio ga je Velebit sa svojim zabačenim zaseocima gdje volonteri hrane medvjede. Divi se sjevernoj Hrvatskoj, pogotovo Varaždinu, na mentalnoj i inoj razvijenosti. Općenito, zaključuje da su napredniji dijelovi Hrvatske koji su bliži Sloveniji: 'U Slavoniju mi se čini da ljudi nisu toliko povezani sa globalnijim zbivanjima. Imaju snove, ali ne znaju kako ih ostvariti. No Hrvati mi se čine generalno vrlo obrazovani, inteligentni i otvoreni. Mnogi od njih mogu se prilagoditi novim situacijama.'

Laci bi, da može, u Hrvatskoj promijenio ponajprije ovo – podjelu koja se hrani međusobnim optuživanjima. Još da zna i kako, pa da svi sjednemo i odahnemo.