Žensko savjetovalište Autonomne ženske kuće Zagreb (članica Mreže PETRA) i Centra za žene ROSA pružaju pomoć upravo ženama žrtvama trgovine ljudima. Kampanja koja je upravo u tijeku, ‘Dvije djevojčice’, naslovljena prema istoimenom kratkom filmu Ruth Beni, pokrenuta je upravo zbog sve više pojava otetih i nestalih žena.
Za žene koje se nađu u situaciji da trebaju pomoć svakoga dana od 10 do 18 sati otvoren je SOS telefon 0800 77 99 na koji se primaju informacije i dojave te kontakt prema policiji.

‘Vrlo je važno da žene shvate da njihova lakovjernost nije sramota i da nisu krive ako su zbog iste postale žrtvom, a to je prečest slučaj, i jednostavno ništa ne možemo učiniti ako nam se ne jave’, rekla je Đurđica Kolarec, voditeljica programa za suzbijanje trgovine ljudima u udruzi CESI. S tim u vezi predstavila je i potresno svjedočanstvo mlade žene koja se našla u vrtlogu kriminala.

‘U centar se prije nekog vremena javila žena E. P. (23) čije je dijete smješteno u udomiteljsku obitelj, tražeći način da dijete dobije natrag u skrb. Pričajući s njom o djetetu saznajemo da je djevojčica zapravo dijete začeto u periodu kada je žena bila žrtva trgovanja ljudima. Ona sama potječe iz nesređene obitelji, braća i sestre su smješteni po domovima, a ona je jedina ostala kod kuće. Otac ju je pokušao silovati kad je imala 11 godina i od tada je bježala od kuće. Da bi izbjegla oca, udala se vrlo rano i rodila djevojčicu koja danas ima šest godina. Muž ju je psihički i fizički zlostavljao i ona ga je vrlo brzo napustila i ostavila mu dijete.

U periodu kad je napustila muža dolazi u kontakt s nekim ljudima koji joj obećavaju odlazak u Italiju (tada je imala samo osobnu iskaznicu, ne i putovnicu). Otvoreno joj kažu da će se baviti prostitucijom, ali da će dobro zaraditi. Dovode je i smještaju u hotel u Rimu, odmah joj oduzimaju hrvatsku osobnu iskaznicu, daju joj falsificirani talijanski pasoš, tjeraju je na štajgu ispred hotela i oduzimaju joj svu zaradu. Da bi to podnijela, ona se počinje strašno opijati, uglavnom ne koristi prezervative niti na bilo koji način kontrolira zdravlje, pa nije niti primijetila da je trudna sve dok joj trbuh nije jako narastao. Gazde je tada vode ginekologu koji konstatira da je trudnoća uredna i zatim je odvoze nekoj ženi kod koje je ona mislila da će biti mirna do poroda i da se neće morati više prostituirati. Međutim, sasvim suprotno tome, gazdarica joj tvrdi da je tek takvo stanje 'jako isplativo' jer neki klijenti baš to traže, tako da se do samog poroda mora prostituirati (iako nešto manje, u visokoj trudnoći je imala tri do sedam klijenata dnevno, inače i do 15). Zaradu, naravno, niti tu ne dobiva.

Tik pred porod ostavljaju je pred vratima samostana u kojem je i rodila djevojčicu i u njemu boravila kratko vrijeme jer su joj časne brzo sredile pasoš, stavile u auto i odvezle u zagrebačku kuću Caritasa. Tu je također ostala kratko, vratila se kući ocu gdje je sada i mlađa sestra koja se vratila iz doma. Svađe i nesuglasice su svakodnevne, pa ona uzima dijete i obraća se Centru za socijalnu skrb. Centar ih obje smješta u Dom u Nazorovoj gdje majka može ostati do prve godine starosti djeteta, kada ona mora izaći, a dijete ostaje i ona ga smije posjećivati. Bez konzultacije s njom i uz tvrdnju da nije posjećivala dijete (što ona opovrgava), dijete smještaju u udomiteljsku obitelj. Sada se sredila, živi u podstanarskom stanu u vanbračnoj zajednici i želi odgajati svoje dijete.'

Uz ovaj slučaj koji je naveden jer pokriva većinu problema u kojima se žene najčešće nađu iz vlastitog neznanja i srama, iz udruge CESI poslali su i otvoreno pismo ministrici Opačić, kao i ministru Mrsiću u kojem se navodi propuste u Zakonu o radu gdje se ne obraća dovoljna pažnja na diskriminirani položaj žene koja mnogo teže od muškarca pronalazi svoj položaj u društvu, zbog čega vrlo često ‘sreću’ traže u nerealnim obećanjima ‘dobrohotnog’ susjeda, dečka ili čak potpunog stranca, što isto tako često završava kao gore navedeno svjedočanstvo.