Joža Mahovlić Šakal bio je kriminalac bez stalnog identiteta i društveni otpadnik koji je samoopijeno uživao u svojoj ozloglašenosti. Iz zabačenog rodnog sela na Žumberku stigao je do europskih prijestolnica, pa i šire, obijajući brave najobičnijim odvijačem. Koliko je u tome bio uspješan, ponajviše govori podatak da je od mjesečnog plijena mogao kupiti stan u Zagrebu.

U podzemlju i među policajcima bio je poznat po nadimcima Slovenac, Doktor Mah, Inženjer Mah i Piton, ali je najviše volio da ga zovu Šakal, po izuzetno snalažljivoj, lukavoj i oportunističkoj zvijeri, što implicira da je riječ o samotnjačkoj osobi koja se lako prilagođava teškim uvjetima, ali ima nezadrživu sklonost iskorištavanju prilike u svoju korist.

S druge strane, policijski inspektor Branko Lazarević godinama ga je proganjao, ispitivao i pratio, a na koncu i uzdržavao. Iz tog neobičnog odnosa nastala je knjiga koja nadilazi kriminalističke anegdote i postaje priča o siromaštvu, povjerenju, životnim izborima i sudbini.

Što vas je potaknulo da napišete knjigu o Šakalu? Zašto ste smatrali da je bilo potrebno ispričati priču o provalniku kojeg se vjerojatno sjećaju samo njegove žrtve i policijski veterani?

U vrijeme u kojem je harao Šakal svi provalnici bili su neuobičajeno uredno odjeveni za 'zanat' kojim su se bavili, ali je on svojim stilom i dotjeranošću odudarao od svojih kolega. U razgovoru s policajcima koji su ga kriminalistički obrađivali doznao sam da se i njima činio čudnim, drugačijim od ostalih provalnika. Uglavnom se družio s poznatim osobama kojima se nastojao primaknuti, što je u pravilu i uspijevao. Iako sam u vrijeme Šakalovih provalničkih podviga bio policijski inspektor, u medijima sam počeo stidljivo objavljivati priče o zanimljivim slučajevima s kojima sam se susretao, pa sam sam sebi obećao da ću napisati knjigu o njemu.

Po čemu je Šakal bio toliko poseban?

Josip Mahovlić Šakal bio je nevjerojatno dotjeran. Po gradu se u pravilu kretao taksijem dok je na duže relacije putovao avionom. Djelovao je kao netko tko ne zna što bi s novcem. Tko nije živio u 70-im i 80-im godinama prošlog stoljeća, ne može shvatiti koliko je u to vrijeme bilo skupo voziti se taksijem ili avionom, a kamoli spavati u najprestižnijim hotelima, kao što je on činio. Šakalu je to bio neznatan trošak u odnosu na plijen do kojeg je dolazio provalama. Policajci su u to vrijeme smatrali da su provalnici osobe koje se kriju i koje se ne izlažu u javnosti kako ne bi bile uhvaćene.

U kojoj je mjeri Šakal bio nedostižan policiji? Koji je bio njegov način rada?

Šakal je u pravilu provaljivao koristeći se najobičnijim odvijačem, a uska specijalnost bila su mu dvokrilna vrata, kakva su u to vrijeme bila ugrađivana uglavnom u elitnim zagrebačkim četvrtima. Kada bi u policiji utvrdili seriju provala u domove s dvokrilnim vratima, znali bi da je to njegov osobni potpis. Često smo ga gonili i postavljali mu zasjede, no on bi izmicao. Posebno je nas u policiji izluđivalo to što se Šakal često maskirao pa svjedoci nisu mogli potvrditi da je riječ upravo o njemu. Koliko je bio drzak pri provalama, ponajviše govori podatak da bismo mu postavili zasjedu na jednom dijelu ulice, a on bi provalio u našoj neposrednoj blizini.

Na koji način je Šakal birao svoje žrtve?

Šakal je u svojoj glavi bilježio njihove navike i doznavao detalje o njihovu životu. U policiji se to naziva tipovanje. To je zapravo skeniranje osobe kojim provalnik doznaje sve detalje o svojoj idućoj žrtvi. Pritom prikuplja informacije o njezinom financijskom statusu, radi li ona u smjenama i kada, naprimjer, radi supruga te idu li djeca u školu u prijepodnevnoj ili poslijepodnevnoj smjeni, odnosno kada je stan dostupan za provalu.

Jesu li provalnici danas sofisticiraniji ili je policija učinkovitija?

Ne vjerujem da su uspješniji nego ranije. Kada bismo uhitili Šakala, nismo ga puštali dok ne bi priznao barem 100 provala. U jednoj od kriminalističkih istraga priznao je da je u kratko vrijeme počinio čak 280 provala. Danas ne vidim u medijima da je policija uhvatila provalnika koji iza sebe ima stotinjak kaznenih djela, bez obzira na sofisticiranost pri počinjenju.

Što vas je kao iskusnog policajca posebno fasciniralo kod Šakala kao počinitelja kaznenog djela?

U svakom slučaju, njegova hrabrost da usred dana provali u nečiji stan, čačkajući pritom odvijačem po bravi dok su ukućani možda iza vrata, a susjedi istovremeno u neposrednoj blizini izvršenja. Zapravo, svaka njegova provala je bila zanimljiva. Primjerice, krajem 1980-ih čitao bi razne oglasnike u kojima bi obrtnici tražili partnere za biznis. Šakal bi se javljao na te oglase i predstavljao kao uspješan poslovni čovjek s ogromnom ušteđevinom koju namjerava uložiti, znajući da onaj koji traži partnera ima novca. U jednom takvom slučaju došao je do stana muškarca koji je objavio oglas za poslovnu suradnju te ga je dočekala majka oglašivača, kojoj se predstavio kao biznismen, pa je kazala Šakalu da ga je sam Bog poslao. Žena mu je zatim skuhala kavu, a vrijeme provedeno u stanu naš 'junak' je iskoristio da bi 'snimio' situaciju. Štoviše, kada mu je rekla da mora skoknuti do tržnice, Šakal ju je upitao što namjerava skuhati kako bi procijenio koliko će se zadržati u kupnji da bi mogao nesmetano 'ordinirati' po stanu dok u njemu nema nikoga.

Koliko je Šakal odnio novca u toj provali i što je učinio s njim?

Oko 800.000 njemačkih maraka, što je u to vrijeme bilo pravo bogatstvo. Novac je potrošio na našu poznatu glumicu, kojom je bio opčinjen. Šakal je, naime, shvatio da tu glumačku zvijezdu može zadržati blizu sebe ako joj kupuje skupe poklone poput nakita i bundi. Sjećam se da se radilo o tri bunde koje su stajale 80.000, 90.000 i 120.000 tadašnjih njemačkih maraka. Uz skupocjene poklone, Šakal je za tu glumicu unajmio stan u središtu Zagreba i platio ga tri godine unaprijed. O kojoj je glumici riječ, neću otkrivati u ovom razgovoru, neka to ostane onima koji namjeravaju pročitati knjigu.

Šakal se družio i s međunarodnim filmskim zvijezdama?

Poznavao je Alaina Delona, kojeg je kao tjelohranitelj čuvao srbijanski kriminalac Stevica Marković, a o čijem životu govori kultni jugoslavenski kriminalistički roman 'Gorila'. Kao amaterski boksač, preko Ace Rusevskog, Makedonca koji je na Olimpijskim igrama u Montrealu 1978. godine osvojio broncu u lakoj kategoriji, upoznao je i glumca Jean-Paula Belmonda, koji se također bavio boksom. Uglavnom, Šakal je težio biti u društvu zvijezda jer se na taj način dokazivao samom sebi kao uspješan čovjek koji je sposoban prodrijeti među elitu.

Posebno je zanimljiva priča o tome da je Šakal sredinom 1980-ih, s još dva operativca jugoslavenske Službe državne sigurnosti, provalio u zagrebački stan tada jednog od najmoćnijih političara. O čemu se tu radilo?

Sarajevska ispostava tajne policije otprije je znala za Šakala i njegove navike. Također su znali da se druži s novinarkom koju je kao kazališnu kritičarku upoznao na Dubrovačkim ljetnim igrama i čiji je otac bio poznati političar. Ujedno, otac te novinarke bio je šogor također moćnom socijalističkom političaru koji je u svojem stanu čuvao dokumente vezane za tadašnje probleme na Kosovu. Iako su kuću tog političara 24 sata dnevno čuvali policajci, Šakal je bez problema ušao s dvojicom pripadnika SDB-a u nju jer su ga čuvari redovito viđali kada bi posjećivao političarevu kćer, pa samim time nisu ništa posumnjali. Pripadnici tajne službe su vrlo brzo pronašli ono što ih je zanimalo, a Šakal nije propustio ukrasti 140.000 njemačkih maraka. Kasnije se tvrdilo da je 40.000 maraka bila političareva životna ušteđevina dok je ostatak pripadao nogometnom klubu Dinamo, čiji je tadašnji predsjednik bio brat šogora novinarkina oca. Inače, taj je slučaj ostao neriješen, možda zato što su u njega bile upetljane tajne službe.

Koliko je Šakal bio beskrupulozan prema svojim žrtvama, pokazuje i slučaj hrvatskog gastarbajtera u Njemačkoj. Što je tu bilo posrijedi?

Šakal je u to vrijeme bio u Njemačkoj te se u jednom trenutku sklonio u haustor neke zgrade od pljuska. Ušavši u vežu, zapazio je da u zgradi, sudeći po prezimenu, stanuje čovjek iz naših krajeva pa je odlučio nešto izvesti. Nakon što je pozvonio na vrata sunarodnjaka, otvorila mu je djevojčica kojoj se predstavio kao očev prijatelj. Djevojčica je ispričala Šakalu da se obitelj namjerava vratiti u Hrvatsku i da otac namjerava svu ušteđevinu uložiti u kupnju kuće i automobila po povratku u domovinu. Bešćutan i nemilosrdan kakav je bio, nije ga pokolebala činjenica da je njegova žrtva godinama teško radila za taj novac.

U svojoj bezobzirnosti htio je provaliti i u vaš stan?

Točno. U nekoliko navrata nazivao je moj kućni telefonski broj dok sam bio na putu. Javljala mu se moja kći, koju je ispitivao u koje vrijeme ima nastavu u školi. U našim kasnijim razgovorima nikada mi nije priznao je li htio provaliti u moj stan ili nekoga drugoga nagovoriti na provalu.

Što je htio postići provalom u vaš stan?

Vjerojatno je htio poslati poruku da je spreman na sve i da je neuhvatljiv. Često je znao provaljivati u stanove u blizini sjedišta zagrebačke policije kako bi nam se na neki način narugao i pokazao prijezir prema policiji.

Početkom Domovinskog rata Šakal se prijavljuje u Hrvatsku vojsku, no to ga ne sprječava da nastavi provalničku karijeru.

Tako je. U policiji smo mu dokazali 44 provale koje je počinio noseći vojnu odoru.

Ipak, u to vrijeme mu karijera posustaje. Zašto?

Jednostavno je ostario. Tijekom njegove zadnje provale ispao mu je odvijač iz ruku pa je osjetio dotad nepostojeći strah. Tu je njegovoj karijeri bio kraj, a uskoro je teško obolio, ostao bez noge i vratio se kući na Žumberak, gdje je bez ikoga svoga i bez prebijene pare živio u krajnjoj bijedi.

Upravo tada započinje vaše nesvakidašnje prijateljstvo, ako se taj odnos može tako nazvati. Što vas je ponukalo da mu pomažete idućih nekoliko godina, sve do njegove smrti?

Jednostavno jer znam što su glad i žeđ, što sam iskusio kao dječak u Bosni nakon Drugog svjetskog rata. Šakalu sam isposlovao i pomoć države s obzirom na to da je doista bio u ratu. Nakon što je umro uredio sam mu i posljednje počivalište.

Na kraju se pokazalo da se kriminal ne isplati?

Ni u kojem slučaju.

Odakle dolazi vaše razumijevanje za Šakala i njegov život?

Imao sam dozu empatije prema svakom kriminalcu kojeg sam obrađivao. Niti jednog od uhićenih kriminalaca nisam tukao kako bi priznao, nisam čak ni vikao na njih. Isključivao sam se borio prikupljenim dokazima.

Vaša sjećanja na Šakala djeluju itekako filmično. Postoji li interes za ekranizaciju života jednog od najvećih hrvatskih lopova?

Moj izdavač je u kontaktu s jednim od najpoznatijih producenata i glumaca iz regije koji je zainteresiran za ovu nesvakidašnju priču, u kojoj bi se prema zamisli isprepletali Šakalov i moj život policajca, a koji je ujedno samohrani otac.

Ovo je vaša sedma knjiga. Možemo li uskoro očekivati novi uradak?

Već sam počeo pisati knjigu o običnim, uvjetno rečeno malim, a zapravo velikim ljudima koji su za vrijeme ratova 1990-ih pomagali drugim ljudima sa suprotnih strana.