Proizvodnja mesa u EU-u uvelike ovisi o uvozu visokoproteinske stočne hrane, ponajprije soje i kukuruza, upozorava Nico Muzi u komentaru za Euronews.

Ratovi i sve češći ekstremni vremenski uvjeti povezani s klimatskim promjenama remete proizvodnju hrane i opskrbne lance, zbog čega hrana poskupljuje. Posebno je ranjiva proizvodnja mesa, koja se oslanja na uvoz ključnih sirovina.

Dok Kina poduzima korake kako bi dugoročno ojačala prehrambenu sigurnost, Europska unija, smatra autor, ide u suprotnom smjeru.

Novi proteini kao tehnologija budućnosti

Istoga dana u ožujku Kina i EU donijele su dvije potpuno različite odluke. Države članice EU-a dogovorile su zabranu korištenja naziva poput govedine, svinjetine ili piletine za proizvode od kultiviranog mesa. Prema autoru, time je Europa oslabila razvoj tehnologije koja bi mogla osigurati stabilan domaći izvor proteina, manje ovisan o globalnim krizama.

Istodobno je kineski Nacionalni narodni kongres predstavio 15. petogodišnji plan, najvažniji strateški dokument države, u kojem su novi proteini, uključujući kultivirano meso, prvi put proglašeni prioritetom nacionalne prehrambene sigurnosti.

Autor smatra da europska odluka pokazuje izostanak dugoročne strategije za jačanje prehrambene sigurnosti kroz razvoj domaćih izvora proteina.

EU ovisi o uvozu stočne hrane

Iako je EU neto izvoznik mesa i mliječnih proizvoda, proizvodnja je strukturno ovisna o uvozu visokoproteinske stočne hrane. Oko dvije trećine potreba podmiruje se iz uvoza, dok domaća proizvodnja soje pokriva tek oko deset posto potrošnje. Značajne količine kukuruza također se uvoze kako bi zadovoljile potrebe stočarstva.

Rat u Ukrajini i sukobi na Bliskom istoku pokazali su koliko takav sustav može biti ranjiv, jer poremećaji u opskrbi brzo dovode do rasta cijena mesa.

Autor smatra da bi razvoj alternativnih izvora proteina povećao otpornost europskog prehrambenog sustava.

Kina nove proteine smatra pitanjem nacionalne sigurnosti

Kineski petogodišnji plan predviđa uključivanje novih izvora proteina u nacionalnu strategiju prehrambene sigurnosti te snažan razvoj bioproizvodnje, istraživanja i primjene mikrobnih proteina i drugih prehrambenih inovacija.

Prema analizi konzultantske kuće Systemiq, Kina primjenjuje isti industrijski model koji je ranije koristila za razvoj solarne industrije, baterija i električnih vozila: snažna ulaganja države u istraživanje, infrastrukturu i proizvodnju radi smanjenja ovisnosti o uvozu.

Takav je pristup već promijenio globalno tržište električnih automobila, a autor smatra da bi se sličan scenarij mogao dogoditi i u proizvodnji hrane. Procjene pokazuju da bi Kina do 2030. mogla smanjiti ovisnost o uvozu soje za približno četvrtinu.

Europa riskira novu ovisnost

Ako EU ne uloži u razvoj novih proteina, upozorava autor, mogla bi dodatno povećati ovisnost o uvozu stočne hrane iz SAD-a i Južne Amerike, ali i tehnološku ovisnost o Kini.

Ironično je, ističe, što je upravo Europa prije petnaestak godina razvila prvi laboratorijski uzgojen burger. EU raspolaže snažnim biotehnološkim sektorom, razvijenim istraživačkim kapacitetima i stručnom radnom snagom potrebnom za razvoj proteina proizvedenih iz biljaka, mikroorganizama i životinjskih stanica.

Biotech Act II kao posljednja prilika

Autor smatra da nadolazeći europski Biotech Act II predstavlja priliku da EU ojača vlastitu biotehnološku industriju, poveća ulaganja i proširi domaću proizvodnju.

Kako bi pridonio prehrambenoj sigurnosti, zakon bi trebao obuhvatiti bioproizvodnju hrane i stočne hrane, uključujući enzime, proteinske sastojke i druge ključne sirovine. Time bi Europa mogla smanjiti ovisnost o uvozu i ojačati vlastitu otpornost prije nego što bude prekasno.