DOBAR KRAJ

Zašto liječnici umiru drugačije od ostalih?

Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Za razliku od većine ljudi, liječnici puno češće odabiru umrijeti bez invazivnih metoda liječenja poput kemoterapije, više vole umrijeti mirno u krugu obitelji nego u bolnici, a nerijetko čak traže da ih se ne oživljava kada dožive srčani udar, tvrdi u novom broju Wall Street Journala dr. Ken Murray, profesor obiteljske medicine na University of South California

Kao primjer Murray navodi slučaj svog mentora, uglednog ortopeda Charlieja koji je prije više godina otkrio da boluje od osobito agresivnog raka gušterače. Bolest mu je dijagnosticirao jedan od najboljih kirurga u SAD-u koji je razvio metodu kojom je utrostručio postotak preživljavanja na razdoblje od pet godina sa samo pet posto na oko 15 posto. Nažalost, tehnika nije garantirala i naročito visoku kvalitetu života.

Šezdesetosmogodišnji Charlie, piše Murray, nije bio zainteresiran. Sljedeći dan otišao je kući, zatvorio svoju praksu i više nikada nije nogom kročio u bolnicu. Sve svoje preostalo vrijeme proveo je u krugu obitelji. Nekoliko mjeseci kasnije umro je u svom domu. Nije išao na kemoterapiju, zračenje ni operaciju, a zdravstveni sustav na njega nije potrošio puno novca.

Murray ističe kako nije neobično koliko puno novca liječnici troše na liječenje, nego koliko malo. Oni točno znaju što će se dogoditi, poznati su im izbori i uglavnom im je dostupna najbolja medicinska skrb. No unatoč tome više vole otići dostojanstveno i bez drame. Kada im dođe vrijeme, žele biti sigurni da se za njihovo spašavanje neće poduzimati nikakve herojske mjere. Primjerice, znaju da će im tijekom ispravne procedure kardiopulmonarnog oživljavanja liječnik nužno polomiti rebra.

Upute za posljednje trenutke

Profesor obiteljske medicine na University of Pennsylvania Joseph J. Galo i njegovi kolege istražili su 2003. što liječnici preferiraju u trenutku smrti. Rezultati ispitivanja 765 liječnika pokazali su da je čak 64 posto njih unaprijed sastavilo upute kojima su specificirali koje korake treba, a koje ne poduzeti kako bi im se spasio život. Samo 20 posto 'običnih' ljudi priprema takve upute.

Odakle tolika razlika? Prema Murrayju, vrlo ilustrativan odgovor daje upravo proces oživljavanja. Istraživanje Susan Diem i njezinih kolega utvrdilo je da se oživljavanje na televiziji predstavlja na takav način da se stječe dojam da je uspješno u čak 75 posto slučajeva te da njih 67 posto odlazi kući. No prava istina je sasvim drukčija. Prema jednoj studiji iz 2010, provedenoj na više od 95.000 slučajeva oživljavanja, samo osam posto pacijenata preživi više od mjesec dana nakon zahvata. Od njih tek tri posto nastavlja živjeti koliko-toliko normalan život.

Za razliku od nekih minulih vremena kada su liječnici sami odlučivali što je najbolje za pacijenta, danas se prije svega poštuje volja bolesnika i njihovih obitelji. Rezultat je da se danas puno više ljudi podvrgava beskorisnim tretmanima spašavanja te da ih mnogo manje umire kod kuće nego prije 60-ak godina. Profesorica medicinske njege Karen Kehl u jednom je svojem članku analizirala koncept tzv. dobre smrti u kojem je rangirala njegova ključna svojstva među kojima: osjećaj udobnosti, kontrole i zaključka, potrebu da se izvuče maksimum iz odnosa te da se obitelj uključi u skrb. Bolnice danas uglavnom ne pružaju mogućnost za njihovo ostvarenje.

Murray ističe da pisane upute mogu pacijentima dati veći nadzor nad posljednjim trenucima života. Ističe da je i sam sastavio takav dokument u kojem navodi da ne želi nikakve herojske zahvate, jer želi otići dostojanstveno poput svog mentora Charlieja i brojnih drugih kolega.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi