'Ti krokodili evoluiraju pred našim očima. Imaju genotip i genom koji se razlikuju od krokodila udaljenih svega nekoliko stotina metara u šumi. Nevjerojatno je što to možemo otkriti, mjeriti i pratiti iz generacije u generaciju', rekao je Shirley u razgovoru za tportal.

Iza te neobične populacije stoje godine istraživanja u jednom od biološki najbogatijih, ali još nedovoljno istraženih dijelova svijeta. Shirley se afričkim krokodilima bavi više od dva desetljeća, a njegovo znanje o njima bilo je važno i za snimanje novog dokumentarnog serijala 'Afrika: Dom divljine' National Geographica, premijerno prikazanog u subotu 3. listopada. Iduće epizode bit će dostupne 6. i 12. listopada u 9:05 i 10:00 sati na National Geographicu.

Serijal u sedam nastavaka nastajao je gotovo četiri godine, a premijerno kreće 2. listopada na National Geographicu. Autori ga predstavljaju kao početak višegodišnjeg projekta posvećenog afričkim ekosustavima, životinjskim vrstama i promjenama kroz koje prolaze.

No iza priče o dokumentarcu krije se mnogo šira tema. Shirley govori o krokodilima koje često doživljavamo kao gotovo nepromijenjene životinje iz prapovijesti, iako se i danas razvijaju i prilagođavaju okolišu, ali i o vrstama koje nestaju gotovo nezapaženo te o Africi, kontinentu čiju veličinu, prirodno bogatstvo i biološku raznolikost ostatak svijeta, smatra, još uvijek ozbiljno podcjenjuje.

Nisu relikt prošlosti

Krokodili su zainteresirali Shirleyja zbog slike koju većina ljudi ima o njima. 'Oni su svojevrsni kraljevi gmazova, drevni, veliki i impresivni te iznimno dobro prilagođeni okolišu', kaže. Zato se često doživljavaju kao životinje koje su milijunima godina ostale gotovo nepromijenjene, a i on je, priznaje, nekoć tako razmišljao.

'Krokodil, baš kao i svaka druga vrsta, neprestano evoluira. Jedna od stvari koje najviše volim kod njih jest to što su postali svojevrstan model za razumijevanje evolucije općenito. Pomoću njih dobivamo mnogo uvida u to kako funkcionira prirodni svijet', kaže nam Shirley.

No zanimljivi su mu i iz drugog razloga: njihova zaštita potiče znanstvenike da se suoče s problemom koji je mnogo složeniji od jednostavne poruke da neku životinju treba sačuvati.

Riječ je o predatorima koji mogu ubiti ljude i stoku te ugroziti egzistenciju zajednica koje dijele prostor s njima. S druge strane, mogu imati gospodarsku vrijednost, npr. za turizam i, ondje gdje je to regulirano i održivo, upotrebu njihova mesa i kože ili druge programe od kojih lokalne zajednice imaju korist.

'Volim činjenicu da imamo mogućnosti za zaštitu vrsta koje su vjerojatno među najvažnijima za funkcionalni integritet vodenih ekosustava', kaže Shirley.

Noću kroz prašumu, među krokodilima i slonovima

Terenski rad u Gabonu znači duge noći provedene u gotovo potpunom mraku, u potrazi za jedva vidljivim tragom tih gmazova. Patuljasti krokodili uglavnom su aktivni noću pa ih znanstvenici traže nakon zalaska sunca te se od kukaca štite dugim rukavima, hlačama i čizmama, a kroz prašumu se kreću s čeonim svjetiljkama. U mraku traže crveni odsjaj krokodilskih očiju.

'Hodamo kroz potpuni mrak, samo sa svjetlom čeone svjetiljke, i u daljini tražimo sitne žarkocrvene točke. Kada ih ugledamo, znamo da se svjetlost odbila od krokodilskih očiju', opisuje Shirley.

No krokodili nisu jedine velike životinje na koje pritom moraju paziti. Gabon ima brojnu populaciju šumskih slonova, a istraživači nailaze i na druge vrste krokodila te nilske konje. No Shirley o terenskom radu govori s oduševljenjem. Noću, kaže, prašuma otkriva sasvim drukčiji svijet: životinje koje danju gotovo nikada ne vidi, ali i nebo bez svjetlosnog onečišćenja.

U Gabonu je patuljaste krokodile još relativno lako pronaći. Ondje su prilično brojni i rasprostranjeni, iako je u drugim dijelovima zapadne Afrike slika sasvim drukčija.

U područjima s većom gustoćom stanovništva i snažnijim ljudskim utjecajem na okoliš Shirley i njegovi kolege ponekad danima plove rijekama ili kilometrima prolaze kroz šumu, a da ne pronađu nijednog krokodila. Ponekad, kaže, gotovo da ne vide ni druge divlje životinje.

Krokodili koji su otišli pod zemlju

Najzanimljiviji dio njegova istraživanja događa se ispod površine.

U špiljskom sustavu Abanda u Gabonu žive afrički patuljasti krokodili koji su se prilagodili životu u gotovo potpunom mraku, daleko od uvjeta u kojima ih inače nalazimo. Shirley je bio među autorima istraživanja koje je još 2016. godine donijelo prve znanstvene podatke o patuljastim krokodilima koji ciljano koriste špiljski ekosustav, a ta je analiza pokazala i razlike u prehrani špiljskih i šumskih životinja.

Zapravo iznenađuje to koliko se malo zna o patuljastim krokodilima općenito. 'To su neke od najmanje istraženih vrsta krokodila, ali i životinja općenito. Posvećenih ekoloških studija o njima možda postoji deset ili petnaest', kaže.

Špiljski život pred njih je postavio drukčije izazove. Patuljasti krokodili i inače se skrivaju u jazbinama te velik dio dana mogu provesti pod zemljom, stoga Shirley smatra da ulazak u špilje nije tako velik evolucijski skok kao što bi se na prvi pogled moglo činiti. Ali ondje su morali naučiti drukčije živjeti.

U šumi im šišmiši nisu uobičajen plijen, ali u špiljama su naučili loviti ih. Za razliku od krokodila u šumi, koji u mraku provode otprilike polovicu dana, oni u špiljama mogu živjeti bez svjetlosti 24 sata dnevno. Znanstvenici tek pokušavaju otkriti kako se njihov organizam prilagodio takvim uvjetima.

'Još ne znamo kako su se prilagodili. Želimo istražiti mijenja li im se vid ili se njihove oči smanjuju, kao kod nekih životinja prilagođenih životu u špiljama, primjerice slijepih špiljskih riba. Želimo otkriti i kakve se druge promjene događaju u njihovu organizmu', kaže nam Shirley.

Dosadašnja istraživanja već su otkrila nešto iznimno: špiljski krokodili genetski se razlikuju od pripadnika iste vrste koji žive u šumi udaljenoj svega nekoliko stotina metara, a razlikuje se, naravno, i njihova prehrana.

Upravo zato znanstvenici na tako malom prostoru mogu pratiti kako se krokodili iz generacije u generaciju prilagođavaju potpuno drukčijim životnim uvjetima.

Jedna od najugroženijih vrsta Afrike, a gotovo nitko ne govori o njoj

Za razliku od nekih drugih velikih afričkih životinja, krokodili su rijetko u središtu pozornosti kada je riječ o zaštiti prirode jer lavovi, slonovi, nosorozi i veliki majmuni desetljećima privlače zanimanje javnosti, donatora i istraživača.

'Krokodili su općenito dosta zanemareni i u znanosti i u zaštiti prirode, osobito u Africi', ističe Shirley.

Kao primjer navodi zapadnoafričkog krokodila uske njuške, još jednu vrstu kojom se bavi. Prema njegovoj procjeni, u divljini ih je ostalo tek nekoliko stotina. 'Riječ je o jednoj od najugroženijih životinjskih vrsta na cijelom kontinentu, a unatoč tome vrlo je teško osigurati podršku za njezinu zaštitu', kaže.

Nije uvijek bilo tako. Mnogo se pozornosti 1980-ih i 1990-ih posvećivalo nilskim krokodilima, dijelom zbog ekonomske vrijednosti njihove kože, pa je zbog trgovine bilo važno pratiti njihovu brojnost i stanje populacija.

Interes je poslije oslabio, kaže Shirley, a mnoge populacije u Africi danas nisu obuhvaćene sustavnim programima praćenja i zaštite. Izvan nacionalnih parkova i drugih zaštićenih područja njihov se broj na mnogim mjestima ubrzano smanjuje, a patuljaste krokodile ugrožava i nestajanje šumskih staništa.

'Teško je promijeniti percepciju krokodila kao velikih predatora koji ugrožavaju ljude, stoku i njihovu egzistenciju. No to su životinje koje također zaslužuju zaštitu i koje moramo bolje istražiti i razumjeti. Osim toga, duboko su povezane s lokalnim zajednicama, i kulturno i gospodarski', kaže Shirley.

Afrika je golema. Naša slika o njoj nije

Krokodili su samo dio šire priče. Afrika je golema te iznimno bogata biljnim i životinjskim vrstama, no nisu sve one jednako zastupljene u znanstvenim istraživanjima niti privlače jednaku pozornost donatora.

Velik dio novca i interesa tradicionalno je usmjeren na tzv. karizmatičnu megafaunu – slonove, velike majmune i druge poznate vrste. Shirley ipak primjećuje određene promjene jer se sve više govori o takozvanoj biljnoj sljepoći, sklonosti ljudi da primjećuju i cijene biljke manje od životinja, pa raste i zanimanje za njihovo istraživanje i zaštitu.

Međutim velik dio afričke bioraznolikosti još je vrlo slabo istražen.

'Brojne skupine beskralježnjaka, kukci i druga mala stvorenja vrlo su slabo proučeni. Zanemarene ostaju i manje poznate vrste koje ne donose izravnu ekonomsku korist niti imaju snažne kulturne veze s ljudima. U Africi još postoji golemo područje koje tek treba istražiti', kaže Shirley.

To vrijedi čak i za krokodile, kojima je posvetio velik dio svoje karijere. 'Koliko god danas znali o njima, još je mnogo toga što tek trebamo otkriti. To je osobito važno jer se njihov broj na mnogim područjima smanjuje, a još nemamo dovoljno učinkovite načine njihove zaštite. Pred nama je još mnogo posla', naglašava.

UN mijenja način na koji gledamo kartu svijeta

Podcjenjivanje bogatstva i raznolikosti Afrike, o kojem govori Shirley, ove godine dobilo je potvrdu u raspravi o tome kako prikazujemo taj kontinent na kartama svijeta.

Opća skupština Ujedinjenih naroda 4. rujna usvojila je rezoluciju Correct the Map, kojom se države, škole, međunarodne organizacije i tehnološke kompanije potiče na korištenje kartografskih projekcija koje vjernije prikazuju stvarne odnose među površinama kontinenata. Za rezoluciju su glasale 164 države, šest ih je bilo suzdržano, a jedna protiv.

U središtu rasprave našla se Mercatorova projekcija, nastala u 16. stoljeću. Iako je zbog načina na koji prikazuje kutove i smjerove bila iznimno važna za navigaciju, na kartama svijeta znatno povećava područja udaljenija od ekvatora. Tako Grenland može izgledati gotovo jednako velik kao Afrika, premda je Afrika površinom oko 14 puta veća. Nijedna ravna karta Zemlje ne može potpuno izbjeći izobličenja, stoga projekcije poput Equal Eartha nastoje što vjernije prikazati odnose među stvarnim površinama kontinenata.

Shirley smatra da takav prikaz utječe i na našu predodžbu o Africi.

'Sjećam se kada sam prvi put vidio kartu na kojoj su u obrisu Afrike smješteni različiti dijelovi svijeta. Kada vidite koliko toga stane unutar Afrike i da još ostane prostora, postane vam jasno koliko je iskrivljena naša predodžba o njezinoj stvarnoj veličini', kaže.

No smatra da je problem širi od načina na koji crtamo karte. 'Mnogi ljudi Afriku još zamišljaju kao nerazvijen, politički nestabilan kontinent pogođen bolestima. Stvarnost je sasvim drukčija. Afrika je živ i nevjerojatno raznolik kontinent s izvanrednim ljudima, prirodnim bogatstvima i bioraznolikošću te zaslužuje mnogo veću pozornost', ističe Shirley.

Ono što kamera ne pokazuje

Spektakularan dokumentarac lako može stvoriti dojam da je dovoljno poslati snimateljsku ekipu u prašumu, pronaći životinju i uključiti kameru. Stvarnost je ipak drugačija i složenija. Da bi snimatelji uopće znali kamo otići i gdje čekati određenu životinju, netko je prije njih morao provesti godine, a ponekad i desetljeća skupljajući znanje.

'Dokumentarci nužno prikazuju vrlo veliku i glamuroznu sliku prirodnih sustava i vrsta. Ali razlog zbog kojeg uopće možemo snimiti te krokodile, slonove ili druge životinje jest to što postoje ljudi poput mene koji desetljeća svojih života provode na terenu, izloženi malariji, daleko od obitelji, u stalnom riziku od nesreća, učeći strane jezike i prilagođavajući se drugim kulturama kako bi prikupili znanje potrebno da bi te snimke uopće nastale', naglašava Shirley.

A ni tada posao nije gotov. Za nekoliko minuta spektakularnog materijala mogu biti potrebni tjedni ili mjeseci čekanja, a on to slikovito opisuje: ponekad to znači nepomično sjediti uronjen do vrata u izmet šišmiša ili satima čekati u neudobnom skrovištu. Zato mu je važno to što 'Africa: Earth's Wild Home' pokazuje i dio rada iza kamere. 'Ljudi tako mogu razumjeti vrijednost stvaranja znanja, znanstvenih istraživanja i rada na zaštiti prirode diljem svijeta', objašnjava.

Bez ljudi nema ni zaštite prirode

Nakon više od dva desetljeća rada na kontinentu na kojem je iz prve ruke gledao nestajanje pojedinih vrsta iz njihovih staništa, Shirley je ipak optimističan. 'Koliko god slušali o katastrofama i koliko god nas, primjerice, globalna politika vukla dolje, svijet je danas u mnogočemu u boljem stanju nego što je bio jučer', smatra.

No za njega ključ budućnosti afričkih ekosustava nisu samo nacionalni parkovi, stručnjaci ili još jedan program zaštite pojedine vrste, već ljudi koji ondje žive.

Upozorava na brojne ruralne zajednice koje imaju ograničen pristup osnovnim uslugama i izravno ovise o prirodnim resursima. Ako lokalne zajednice snose teret očuvanja prirode, a od toga nemaju nikakvu korist niti im se poboljšavaju životni uvjeti, takav pristup dugoročno ne može uspjeti, kaže.

'Što više zanemarujemo te zajednice, to će nepravda biti veća. Često mislimo da je za očuvanje prirode najvažnije stručno znanje o životinjama, bilo da je riječ o krokodilima, bilo nekoj drugoj vrsti. No u središtu zaštite prirode zapravo moraju biti ljudi. Ako ne uspijemo poboljšati život lokalnih zajednica koje ovise o prirodnim resursima što ih želimo sačuvati, dugoročno nećemo uspjeti ni u njihovoj zaštiti', zaključuje Shirley.