Nakon što sunce zađe u sjevernim šumama Konga-Brazzavillea tisuće čekićastoglavih šišmiša (vrsta voćnih šišmiša) napuštaju svoja dnevna počivališta u potrazi za partnerima, oglašavajući se kroz velike njuške četvrtasta oblika koje ovim letećim sisavcima daju izgled krilatih losova.

Znanstvenici već godinama prikupljaju briseve DNK i uzorke tkiva tih šišmiša, radeći duboko u noć odjeveni u zaštitnu opremu nalik svemirskim odijelima.

Ti teško dostupni uzorci sada su dio tisuća primjeraka prikupljenih od šišmiša diljem svijeta. Pomogli su preoblikovati naše spoznaje o evolucijskom stablu šišmiša.

U istraživanju objavljenom u časopisu Nature, tim od više od 130 međunarodnih istraživača analizirao je drevne fosile šišmiša i genomske podatke živućih vrsta.

Utvrdili su kako su šišmiši vjerojatno nastali u Europi prije otprilike 65 milijuna godina - ne u Africi, Aziji ili Sjevernoj Americi, kako se prethodno pretpostavljalo.

Čini se, naime, kako su se najraniji preci modernih šišmiša iz Europe proširili u Afriku, a zatim dalje u Aziju, Ameriku i Australiju.

Nalazi također otkrivaju kako se eholokacija, baš kao i sposobnost letenja, razvila u samim počecima evolucije šišmiša.

Genetske prilagodbe u ranim fazama evolucije

Istraživanje je dio šireg globalnog projekta Bat1K, pokrenutog 2017. godine, čiji je cilj sekvencirati genome svih 1500 živućih vrsta šišmiša, skupine koja predstavlja drugu najraznolikiju skupinu sisavaca na svijetu i čini petinu svih sisavaca.

Nova studija temelji se na genomima 103 vrste šišmiša iz 21 porodice, uz analizu 44 fosila šišmiša - uglavnom zubi - pronađenih diljem svijeta.

Između ostalog, znanstvenici su nastojali razumjeti kako su ti sisavci postali toliko otporni na bolesti. Šišmiše se često smatra rezervoarima smrtonosnih zoonotskih virusa, uključujući ebolu, nipah i marburg, iako sami pritom ne obolijevaju.

Studija iz 2025., temeljena na genomskom istraživanju projekta Bat1K, otkrila je kako su rani preci šišmiša vjerojatno imali brojne prilagodbe gena povezanih s imunološkim sustavom.

Šišmiši su također jedinstveni među sisavcima jer žive iznimno dugo s obzirom na svoju veličinu te pokazuju malo znakova starenja ili sklonosti raku.

Znanstvenici sada vjeruju kako će moći istražiti gene koji su zaslužni za te osobine. Spoznaje do kojih dođu mogle bi donijeti veliku prekretnicu u istraživanju ljudskog starenja, imuniteta i otpornosti na bolesti.

Populacije otprilike polovice poznatih vrsta šišmiša su nepoznate ili u opadanju. Međunarodna unija za očuvanje prirode (IUCN) procjenjuje kako je 18 posto vrsta ugroženo klimatskom krizom, gubitkom staništa te progonom i izlovom.

Šišmiši imaju važnu ulogu u ekosustavima: pomažu u oprašivanju biljaka i širenju sjemenki te drže pod kontrolom brojnost kukaca,posebice komaraca, koji su također prijenosnici bolesti.

Za razliku od većine malih sisavaca, sve vrste šišmiša osim jedne imaju vrlo mala legla s jednim ili dva mladunčeta. Zbog toga se populacije ne mogu brzo oporaviti.

Milijuni su uginuli zbog gljivičnog patogena koji uzrokuje sindrom bijelog nosa, a koji se razvija na koži šišmiša tijekom hibernacije, piše Guardian.