Katastrofalna poplava Svete Marije Magdalene iz 1342. godine dugo se smatra jednom od najrazornijih prirodnih katastrofa srednjovjekovne Europe. Nova studija, međutim, pokazuje da njezine razmjere možda nisu bile posljedica samo jednog ekstremnog događaja. Dokumentirana poplava je bila dio niza od čak 16 velikih poplava koje su u razdoblju od samo tri godine pogodile Europu.

Istraživanje objavljeno u časopisu Nature donosi detaljnu rekonstrukciju tog razdoblja i njegovih društvenih posljedica. Znanstvenici su otkrili da su se između 1341. i 1343. godine dogodile brojne ekstremne poplave, uz naglasak na 1342. Uzastopne katastrofe pritom nisu djelovale neovisno jedna o drugoj zato jer je svaka nova poplava dolazila na teren koji se još nije uspio oporaviti od prethodne, povećavajući ukupnu štetu.

Godine katastrofe

Istraživački tim proučio je više od 1.000 povijesnih izvora, uključujući kronike, gospodarske i pravne dokumente te osobne zapise. Uspoređujući različite izvore uspjeli su rekonstruirati svojevrsni niz ekstremnih vremenskih događaja koji su zahvatili velik dio kontinenta.

Posljedice su, piše Gizmodo, bile ogromne. Poplave su inicijalno odnijele tisuće života, dok su glad i bolesti uzrokovane uništenjem poljoprivrede i infrastrukture dodatno povećale broj mrtvih, uz velike rijeke poput Rajne i Dunava koje su se izlile iz korita, uništavajući prometne pravce i naselja.

Poseban problem bio je upravo kontinuitet katastrofa. Uništeni mostovi, ceste, polja i druga infrastruktura nisu se mogli obnoviti prije nego što bi stigla nova poplava. Zbog toga se šteta gomilala tijekom više godina, pretvarajući niz pojedinačnih događaja u dugotrajnu društvenu krizu.

Kada ljudi nisu znali što se događa

Stanovnici Europe u 14. stoljeću nisu imali današnje meteorološke modele kojima bi mogli objasniti neobično ponašanje vremen, pa su zato pokušavali pronaći druge uzroke.

Švicarski povjesničar Johann von Winterthur zapisao je da su pariški astronomi vjerovali kako je za velike poplave koje se pojavljuju svakih 500 godina odgovorna određena konstelacija. Austrijski ljetopisci otišli su još dalje i 1342. opisali kao godinu u kojoj su diljem svijeta bila poremećena 'četiri elementa'.

Iz današnje perspektive istraživači smatraju da koncentracija poplava nije bila slučajna. Europa je u razdoblju od 1340. do 1341. zabilježila neuobičajeno velik broj vulkanskih erupcija. Takve erupcije mogu u atmosferu izbaciti aerosole koji utječu na atmosfersku cirkulaciju. Istodobno je Sunčeva aktivnost bila niska, a postoje i dokazi o višegodišnjim promjenama arktičkog morskog leda.

Kombinacija tih čimbenika mogla je pridonijeti stvaranju snažnih sustava niskog tlaka i dugotrajnih oborina, stvarajući uvjete za neobičan niz poplava.

Pouka za današnji svijet

Iako se katastrofa dogodila prije gotovo sedam stoljeća, istraživači smatraju da njezina priča ima vrlo suvremenu pouku. Kod planiranja zaštite od prirodnih katastrofa nije dovoljno računati samo na jedan ekstremni događaj. Ako nakon prve velike poplave slijedi druga, a zatim i treća, posljedice mogu biti mnogo veće nego što bi se očekivalo jednostavnim zbrajanjem pojedinačnih događaja. Stanovništvo, infrastruktura i gospodarstvo tada nemaju dovoljno vremena za oporavak.

Upravo zato autori studije upozoravaju da planiranje rizika od poplava treba uzeti u obzir mogućnost višestrukih ekstremnih događaja koji se pojavljuju jedan za drugim. Srednjovjekovna Europa pokazuje koliko brzo prirodna katastrofa može prerasti u dugotrajnu društvenu krizu kada se ekstremni događaji međusobno nadovezuju.