Od priključenja ligaškom sustavu MNK Dinamo odigrao je 18 prvenstvenih utakmica i dobio svih 18. Dok nije došao Nacional koji bi ih (čini se) dobio u devet od deset dvoboja i još su jednom mirno gradili put prema pobjedi. Na tribinama je opet bilo više od tisuću ljudi, uglavnom glasnih Bad Blue Boysa - sve je imalo miris spektakla u hrvatskim dvoranskim okvirima.

No, eskaliralo je. Samo dva tjedna nakon ogleda s Vrgorcem kada je incident zahvaljujući razumu izbjegnut - sada se dogodio. I nije se dogodio sasvim slučajno. U Dinamu preziru novu koaliciju Nacionala i splitskog Hajduka. Priopćenja svojih rivala kako se bore za pošteniji nogomet nasmijao je većinu u Dinamu do suza. Gospodina Đolu i njegov klub pamte iz drugih vremena, kada je prošloga ljeta zagovarao bitne drugačije stavove. Smatraju ga licemjernim oportunistom.

No... 'Fast forward' do 19. minute gradskog ogleda u Domu sportova... Dotični predsjednik okružen svojim stražarima s tribine se pri vodstvu Nacionala 0:2 opustio i nešto derao na suce, jer je na semaforu koji je gledao (drugi mu je bio iza leđa...) pisalo da je isteklo 19.59. minuta. Poluvrijeme... No, lampice na brojci 8 bile su pokvarene, do kraja je bila još puna minuta. Sasvim nebitno...

Da je vikao bilo tko drugi prošlo bi nezapaženo. Trebalo je i ovako, ali nekolicina BBB-a odlučila je protjerati predsjednika suparničkog kluba s tribina i fitilj je bio zapaljen. Malo zatim Đolo je na sigurnosnom izlasku iz dvorane, činilo se, rukama tražio da mu netko donese jaknu i vruće glave na tribini shvatili su to kao poziv na okršaj. Sigurno je zvao tribinu punu Boysa na okršaj, da su samo malo razmislili... Ali nisu i krenulo je preskakanje ograde i konačni pokazatelj skliskosti narodnog projekta. Netko je usput udario vratara Pavlića (navodno i igrača Čujeca) i - narušena je esencija bajke. Nacionalovi igrači više se s punim pravom nisu željeli vratiti na teren, dok su Dinamovi ostali na parketu i još punih sat vremena u nevjerici - igrali nogomet. Ono u čemu su dobri, a u čemu su u ostatku te večeri bili spriječeni.

Bit će još verbalnih bitaka (ne trebaju Vas čuditi ni tužbe) na relaciji predsjednika Nacionala i Futsal Dinama, jer obostrani prijezir je jasno vidljiv iz svakog kuta. No, u 'navijačkom klubu' je vrijeme za sastanak neslužbenog kriznog stožera. Tribine su terenu nakon godinu i pol dana podrške iz snova donijele i prve probleme. I to velike. Riječ je o klasičnom žutom kartonu, eventualna repriza dovela bi do brzog raspada!

Ukazala se potreba vraćanja interne navijačke redarske službe za utakmice visokog intenziteta. Desetak raspoređenih viđenijih Boysa lijevom rukom bi prevenirale nerede i ove žalosne teme ne bi bilo. Ne bi bilo zgorega i vratiti se korijenima i fokus zadržati samo na svom klubu. Kakvo vrijeđanje jer se netko učlanio u Hajduk? Koga briga? Uostalom, spominjasmo nekakav viši cilj... Pirotehniku i dalje ne koriste jer su svjesni kakve bi posljedice bile po klub, no 'koncentracija je pala'. Prvi veći miris problema donio je scene koje se ne toleriraju. Izdalo me je sjećanje, ne mogu prizvati zadnje udaranje bilo kojeg igrača u vrijeme bilo koje prvoligaške utakmice u Hrvatskoj. To je incident A klase i srećom ne događa se gotovo nikada!

Iz kluba se također trebaju svesti na realne okvire! Prvaci preko ovakvih rivala mogu biti samo u scenariju po kojem će se snimiti film. Njihov 'film' treba biti drugačiji, skromniji. Klub je nastao iz prašine, ne korporacijskim ili novcem sumnjivog porijekla i već prave bitke s velikima dovoljni su blockbusteri. Trud za svaku pobjedu uvijek je neophodan, ali klub izgrađen na Dinamovim temeljima mora biti strpljiv ili riskira pad u provaliju. Dodatno širenje baze mladih igrača, zapošljavanje kondicijskog trenera i fizioterapeuta unutar zadanog budžeta. To su Dinamovi 'naslovi' u ovoj fazi. Polako.

Da se podsjetimo: Futsal Dinamo izgrađen je na energiji protivljenja nedodirljivoj uhodanoj menadžerskoj kliki u Dinamu i savezu. Zamišljen je, ako sam tada dobro shvatio, kao mala scena za velike ideje i poruke. Neovisan klub koji će se prostrti koliko je širok i prkositi modernim tendencijama koje udaljavaju sport od onih s tribine koji za njega žive. Svatko na svoj način. Kao simbol otpora, kao pokušaj bijega u bolju budućnost. Ako se model djelovanja oko travnjaka, a možda nikada neće, ne svede u poštenije okvire. U visokoj mjeri projekt je i ispunio očekivanja. No, Šalate, Cibone i ostale divne uspomene ostale su iza leđa svih uključenih. Trn je u peti mnogima i pred njima je bitka za financijsku stabilnost, zadržavanje i onog dijela baze koja zazire od nasilja, te oprez. Preventivno sprječavanje bilo kakve podvrste reprize iz dvoboja s Nacionalom.

Jer, pokretanjem ovakvog sjajnog projekta njegovi tvorci na leđa su si navalili i društvenu odgovornost koja ih tjera na maksimalnu razumnost. Ako nakon svega ostane zaključak: 'Pa jel vidite da je bio u pravu, kako će ulica voditi klub,' onda je sve skupa bilo jedno uzbudljivo i zabavno - gubljenje vremena.