Dagur Sigurdsson od dolaska na klupu Hrvatske jasno je pokazao da ne namjerava biti tek prolaznik na velikoj pozornici. Islandski stručnjak vrlo je brzo postao dio momčadi i zemlje koju vodi. Naučio je hrvatsku himnu, prije svake utakmice stavlja ruku na srce i pogledom traži hrvatsku zastavu, a svojim ponašanjem i odlukama pokazuje da Hrvatsku doživljava kao svoju.
Najbolji dokaz toga vidjeli smo jučer, kada je Sigurdsson javno i bez zadrške prozvao Europsku rukometnu federaciju. Učinio je to kako bi zaštitio hrvatske igrače, ali i rukomet u cjelini, upozorivši na raspored koji igračima nameće prevelik fizički i psihički napor. Takav istup, osobito usred velikog natjecanja, rijedak je u svijetu vrhunskog sporta.
Reakcija nije izostala. Nakon Sigurdssonovih riječi, EHF je priznao pogreške u organizaciji i najavio promjene koje će se primjenjivati na budućim turnirima. U rukometnim krugovima to je doživljeno kao presedan i jasan signal da se glas struke, kada je dovoljno glasan i argumentiran, ipak može čuti.
Uoči polufinala protiv Njemačke, Sigurdsson je još jednom potvrdio koliko mu znači Hrvatska. Umjesto da ublaži ton i povuče se u tišinu, ostao je dosljedan svojim stavovima, svjestan da se autoritet gradi odgovornošću i spremnošću na rizik i pjevao je hrvatsku himnu žešće nego ikad.
U kratkom vremenu Dagur Sigurdsson postao je više od izbornika. Postao je glas svojih igrača, zaštitnik momčadi i čovjek koji ne okreće glavu kada smatra da nešto nije ispravno. Upravo zato Hrvatska uoči najvećih utakmica ima na klupi trenera koji nije samo stručnjak, nego i istinski dio ove priče.
