Dinamo je posljednjih godina, a poglavito od proljeća 2025. godine, doživio veliku rekonstrukciju. Imenovanjem Zvonimira Bobana na funkciju predsjednika, maksimirski je klub na mjesto direktora nogometa i voditelja programa razvoja mlađih uzrasta imenovao Španjolca Alberta Capellasa.

S njime su u klub stigli i Joan Suriol Borras, tehnički koordinator selekcija U15 - U19, odnosno Jordi Font Aloy, tehnički koordinatora selekcija U7 - U14.

Funkciju u Dinamu dobio je i proslavljeni Goran Vlaović te je početkom lipnja imenovan na mjesto sportskog koordinatora omladinskog pogona. Od tada ga u medijima, vezano uz ovo radno mjesto, nije bilo. Sada, nakon šest mjeseci rada, iznio je svoja prva iskustva.

Naravno, osim imena radnog mjesta, zapravo više nas zanima koja je vaša funkcija, odnosno kakva su vaša zaduženja?

'Radim razne stvari, od razgovora s igračima, roditeljima, dogovaram potencijalne dolaske i moguće odlaske. To je iznimno kompleksan i delikatan posao za cijeli klub jer koordiniram gotovo sve što se događa u omladinskom pogonu, a dogodine će se tome nadodati i B momčad. Danas djeca već nakon šesnaeste godine imaju agente, razgovaram s njima, pa njihovom roditeljima, radim prijedloge ugovora, bilo stipendijskih, bilo profesionalnih... Jako je puno posla. U velikoj mjeri pomažem i direktoru Akademije Capellasu, kad god je u pitanju problem komunikacije, što se tiče jezika, ali i svega drugoga. Jer tu su još dva Španjolca, Joan Suriol i Jordi Font. Pitanje je tu svakako razlika u mentalitetu i jasno je da je onda sve to puno bolje i jasnije kada sam tu ja jer razumijem i njihov i naš mentalitet, pa na kraju zajednički dođemo do optimalnog rješenja za našu školu i našu djecu. Jer princip je ne mijenjati ni mentalitet ni veliku povijest ove škole, već pojačati tehničko-taktičku edukaciju igrača. Vjerujem da za to boljeg čovjeka od Capellasa nema i to ne govorim samo ja, već je dovoljno pogledati što je čovjek do sada radio da se to zaključi', rekao nam je Vlaović na početku razgovora te nastavio.

'Imam nadalje i savjetodavnu ulogu. U većini slučajeva razmatramo i razgovaramo o svim potrebnim odlukama. Ali kako sam čovjek iz Hrvatske, a mislim i s nekakvom relativno dobrom nogometnom prošlošću, i moje se mišljenje u svim tim odlukama uvažava i sluša. Inače ne bih ni pristao to raditi.'

Zvonimir Boban najavio je da bi sve Dinamove selekcije trebale igrati u prepoznatljivom stilu, pa čak i formacije u kojima bi se igralo. Znači li to da vaša komunikacija ide skroz do vrha?

Apsolutno, svi smo koordinirani. Ono što se pokušava s prvom momčadi radi se i u Dinamovoj akademiji. Doduše, s puno manje pritiska. Osim uobičajenih stvari, odnosno pobjeda i osvajanja prvog mjesta, nama su čak važnije neke druge stvari, poput obučavanja igrača za ono što ih očekuje u profesionalnom nogometu u najvećim nogometnim klubovima. Dakle u Akademiji se primijetilo, ne samo Dinamovoj, već u brojnim drugim hrvatskim klubovima, da mlađi igrači imaju dosta problema kada odu u inozemstvo. Mislimo tu na zahtjeve u modernoj igri i, s obzirom na to, pokušavamo ih već sada staviti u te uvjete, dajući im priliku i saznanja kako na pojedinoj poziciji trebaju igrati. To je proces što ga svaki mladi igrač, a koji mašta o dolasku u prvu momčad, jednostavno treba proći jer, prije svega, njemu će biti lakše i prilagodba će mu biti brža i efikasnija. Istina, to je duži proces i zapravo me jako veseli jer gledam i vidim već sada određene napretke i kod ekipa i kod određenih pojedinaca. U konačnici, to nije Zvonina ideja. To se već godinama implementira u najboljim europskim nogometnim školama. Zvone je samo donio odluku da i mi tako radimo. Po meni, i svima koji razumiju razvojne procese u nogometu – to je potpuno logično!

Ali da bi oni otišli do najvećih klubova u inozemstvu, vjerujemo, prije toga ipak biste ih rado vidjeli i u prvoj momčadi Dinama?

Naravno. Prvo Dinamo, to je cilj našeg rada i naše škole, to je uvijek bilo i ostat će tako, a onda eventualno inozemstvo. Ova škola niti počinje, niti završava s nama. Ona je oduvijek radila da bi educirala igrače za prvu momčad i to će tako vječno ostati. Sada samo želimo dignuti standarde.

Ali gdje je zapelo? U klubu su Jakirović, Živković, Mikić, kojeg se iz seniora 'spušta' u U-21, ali kao da se na njih ne računa ozbiljno?

To je sve dio procesa. Ne možemo očekivati da će se svake godine događati skokovi igrača. Ali to želimo napraviti, da ih bude što više, da iz omladinaca ulaze u prvu momčad. To je cilj, ne samo Akademije, već cijelog kluba. A ovo što ste spomenuli bilo je zatečeno stanje. Sada se taj proces mijenja. Činjenica je da je klub funkcionirao i da mora funkcionirati na igračima iz svoje škole. Ove godine imali smo veliku rekonstrukciju i cijele prve momčadi. I još uvijek je kratak period da bi se po tom pitanju zaključivalo i ocjenjivalo. Ali mislim da će u budućnosti što više igrača iz naše škole dolaziti do prve momčadi. Dosad je isto tako bilo, ali činjenica je da je taj skok iz Dinama u Europu bio puno teži našim, hrvatskim igračima, i pokazao se kao problematičan. I sami možete vidjeti da oni koji odu u inozemstvo, posebno mladi, imaju probleme u prilagodbi na europski nogomet i zahtjeve liga u koje stižu.

Postoji li već sada u Dinamovom omladinskom pogonu igrač od kojeg biste mogli očekivati 'bum'?

Ne bih izdvajao nikoga. To ne bi bilo ni profesionalno, a k tome je i nezahvalno. Međutim sigurno ima igrača koji će biti i prvotimci Dinama. Svaka generacija nosi svoje. U nekoj možemo imati više njih za prvu momčad, a bit će i poneka u kojoj se to neće dogoditi. To je uvijek bilo tako i ne mijenja se.

Možda da ih probate što prije priključiti, jer nisu svi stranci dovedeni u prvu momčad prošlog ljeta opravdali povjerenje?

Riječ je o aklimatizaciji. Ponekad jednostavno neki igrači ne mogu funkcionirati u nekom klubu, što ne znači da su pogrešan izbor. Meni je itekako zanimljiv primjer Thierryja Henryja, a pratili smo se generacijski, dakle jedan je od najboljih napadača, ali došao je u Juventus i nije ispunio očekivanja. Ali to ne znači da je on loš igrač i da je to bila loša odluka, jednostavno se stvari nisu poklopile. Pogotovo u ovakvom slučaju, kao što je u Dinamu, jer je došlo do velike rekonstrukcije i bila je potreba za velikim brojem igrača. Mislim da je prošlo premalo vremena da ih već sada ocjenjujemo. Gledajući nogometno, ne vidim greške. Što se tiče mladih igrača, nitko ne bi bio sretniji od nas da što prije sazru i nose okosnicu naše momčadi. To je naš zadatak i naša želja, ali za to treba vremena.

Da, ali Dinamo si ne može priuštiti još jednu sezonu bez naslova.

Nije pitanje rada jednog kluba i njegova identiteta samo rezultat. Jasno je da je Dinamo obavezan pobjeđivati, ali to ne može biti uvijek i stalno. Već i sama činjenica da smo sada tu gdje jesmo velika je stvar s obzirom na sve promjene do kojih je došlo u kratkom vremenu.

Nego, 22. siječnja Dinamo igra utakmicu Europske lige protiv rumunjskog FCSB-a, bivše Steaue, koju ste i vi svojevremeno doživjeli. Vjerujem da se sjećate, iako moramo podsjetiti da ste u uzvratu, koji se zbog ratnih (ne)prilika igrao u Ljubljani, pri proslavi gola i udarcem bradom u travnjak zadobili lakši potres mozga.

Srećom, taj potres mozga donio je tek kratkoročni gubitak pamćenja, svega tih nekoliko sekundi. Bio sam svjestan i gdje sam te što i kako trebam raditi. Na kraju krajeva, to je pokazala i igra. Ali u tom trenutku jedino nisam znao što se dogodilo nekoliko minuta prije, ali ono dugoročno pamćenje je ostalo. Istina, bolno i tužno – nakon pobjede u Bukureštu 2:1, pa i našeg vodstva u Ljubljani 1:0 – na kraju smo ispali jer je tada vrijedilo ono pravilo većeg broja gola u gostima. A kako smo izgubili 2:3, Rumunji su prošli dalje i nastavili s kvalifikacijama za Ligu prvaka. U te dvije utakmice odigrali smo tri odlična poluvremena, a jedno malo slabije. Ostaje velika žal, iako je to bilo davno.

Možda biste mogli dati koji savjet Kovačeviću kako pobijediti FCSB.

Siguran sam da će Kovačević dobro pripremiti momčad i da će biti spremni za tu utakmicu, bez obzira na to što u tri zadnje europske utakmice nisu bili onakvi kakve smo očekivali, ali treba znati da smo mi u vrijeme naše male krize naišli na momčadi koje su bile u svojoj najboljoj formi. Ponavljam, činjenica je da je ovo apsolutno nova momčad. Ne znam ovakav primjer iz svoje dugogodišnje karijere da je neka momčad doživjela ovoliko promjena i da opet, unatoč tim promjenama, ne možemo biti nezadovoljni. Prvi smo u prvenstvu, u Europi smo u prve tri utakmice imali sedam bodova, a uz malo sreće mogli smo imati i svih devet. I već tada možda bismo mogli govoriti o prolasku. Sve je to dio ove sezone, a porazi i kritike moraju se istrpjeti. Ali nadam se i vjerujem da pobjedom protiv Steaue možemo osigurati željeni rezultat u Europi, odnosno proći skupinu.

Vratimo se još malo na Dinamovu akademiju i direktora Capellasa. Zašto baš on?

Moram priznati da ja za Alberta Capellasa nisam prije znao. I kada sam došao u Dinamo i razgovarao sa Zvonom te kada mi je najavio da ćemo Capellas i ja najuže surađivati, mogu reći da nisam imao nikakva posebna razmišljanja, niti očekivanja. Jednostavno sam takav i pustio sam stvari neka se same razvijaju. A sada ću iskreno priznati da nisam mogao zamisliti ni u najboljem scenariju da ću sresti takvu osobu, takvog stručnjaka. I stvarno sam oduševljen. Bio sam za sebe uvjeren da sam kroz nogometna iskustva, na svim nogometnim razinama, osim trenerskim – a igrao sam u hrvatskim klubovima, u reprezentaciji, u Španjolskoj, Italiji i Grčkoj, potom i skautirao igrače – stekao nekakva znanja vezana za igrače i nogometnu igru. Ali tek u razgovorima s Capellasom, a sada smo proveli sate i sate zajedno, shvatio sam koliko zapravo malo znam, to jest koliko još mogu naučiti od ovakvog stručnjaka koji je sve prošao na najvišoj razini. To je najblaže što mogu priznati i ovo iskustvo koje sam doživio je fantastično. Mislim da sam jako puno naučio o nogometu, posebno o radu s mladima. Druga stvar – zar ljudi misle da bi Zvone, nakon što je bio šef razvoja nogometa u FIFA-i i UEFA-i te bio u stalnom kontaktu sa svim direktorima nogometnih škola, doveo nekoga tko ne može dignuti našu školu na još višu razinu?!

Zar u Hrvatskoj ne postoji čovjek takvog znanja i kapaciteta kao što je Capellas?

Ne znam. Vjerujem da ima ljudi koji su sposobni, ali ove neke druge stvari, od načina na koji trenirati, kako igrati –dakle metoda – to nisam vidio nigdje i ni kod koga. Svi sanjaju da dostignu razinu Barcelonine škole. To nije moje mišljenje, to je fakt. Sada imamo čovjeka koji je to stvarao, proveo je cijeli život tamo i zna apsolutno sve detalje, a istovremeno prihvaća naš genetski kod i mentalitet da bi napravio najbolji mogući spoj svega toga. Svi, pa i Albert, radimo na tom cilju da Dinamo ima osamdeset posto igrača iz svoje škole u prvoj momčadi. Tako su se stvarale i najbolje Barcelonine generacije. To ne znači, ponavljam, da gubimo naš hrvatski identitet, niti da mijenjamo sve što je dobro u našoj školi Hitrec-Kacian. Ako ima takav stručnjak u Hrvatskoj, svaka mu čast, ali nisam imao prilike razgovarati s njime i ispričavam mu se unaprijed.

Možda i vas onda ovo potakne na trenerski posao?

U ovom trenutku nemam takvih ambicija. Ali jako mi je drago što sam u nogometu, što sam u Dinamu. Jer to je moj klub i to je osjećaj da sve ono što znam, odnosno iskustvo koje sam stekao, mogu negdje prenijeti. S time da i dodatno učim, a što će budućnost donijeti, ne mogu predvidjeti. No sve ovo što se događa u Dinamu vrlo je bitna stvar za nogomet u Hrvatskoj. Pogotovo za Dinamo. Radimo na puno frontova koji do sada nisu bili ni dodirnuti, od načina treniranja, skautiranja igrača... Ima puno novih stvari. Uglavnom očekujemo da će Akademija, koja je i prije bila visokorangirana u europskim okvirima, zadržati taj svoj status, a onda ga još podići.

Dakle možemo očekivati u skoroj budućnosti igrače poput Gvardiola ili hajdukovca Vuškovića, koji su vrlo mladi otišli u inozemstvo i impresionirali nogometni svijet?

Smatram da igrači iz Hrvatske ne trebaju odlaziti prije nego prerastu ovu ligu. Ne mogu svi igrati u Dinamu, ne mogu svi igrati u velikim klubovima Hrvatske. Ali bez obzira na to odakle idu, preporučujem svakom mladiću da ostane u svom klubu i pokaže na neki način da je postao igrač i da nije samo potencijalna nada. Jer velika većina tih mladih koji odu imaju velikih problema. Nadam se da će naš sistematičan rad u omladinskom pogonu dovesti do toga da će takvih primjera biti sve manje te da će naši igrači, odrasli u našoj školi, biti odmah spremni za najveće nogometne domete.