Proljeće je 2002. Republika Irska priprema se za Svjetsko prvenstvo u Japanu i Južnoj Koreji. Za irski je narod, kao i za irski nogomet, ovo nešto posebno. Tek treće pojavljivanje na Svjetskom prvenstvu u povijesti, ali s momčadi koja po mnogima ima kapacitet za nešto veliko. Nakon što se nisu kvalificirali u tri uzastopna velika natjecanja, Europsko 1996., Svjetsko 1998. te Europsko 2000., Zeleni otok je ponovno mobiliziran.

S jasnom hijerarhijom, provjerenim iskustvom i, što je najvažnije, jednim od najboljih irskih igrača svih vremena u punoj snazi, Irska vjeruje da može barem ponoviti, ali i nadmašiti rezultate iz 1990. i 1994. U Italiji su 1990. ispali u četvrtfinalu protiv domaćina, dok je 1994. u osmini finala bila jača Nizozemska.

Manchester United je u to doba bio apsolutni vladar engleskog klupskog nogometa. Istina, baš u sezoni pred Svjetsko prvenstvo je Arsenal osvojio naslov prvaka, dok je Manchester završio treći, no od sezone 92./93. pa do 00./01. su osvojili sedam naslova. Osvojit će još jedan među brojnima, već u idućoj sezoni.

Neviđena razina dominacije u sredini terena

Igrač koji je u godinama od 1993. pa do 2002. redefinirao što znači biti kompletan vezni igrač na vrhunskom nivou bio je Roy Keane. U tim godinama Keane je bio poznat po svojoj radnoj etici, pokretljivosti, energiji, fizičkoj snazi i oštrom stilu igre, zbog čega je stekao reputaciju jednog od najboljih igrača svijeta na svojoj poziciji. Njegov stil igre donio mu je i određenu dozu ozloglašenosti zbog temperamenta, sklonosti dobivanju kartona, sukobima s protivnicima i neopreznim startovima.

Najčešće je igrao zadnji vezni, a na toj poziciji su njegove spomenute osobine dolazile posebno do izražaja. Međutim, Keane nije bio samo razbijač. Nakon osvajanja posjeda znao je povući loptu prema naprijed te je distribuirati suigračima, kontrolirati igru i diktirati tempo u veznom redu, ali i sam zabijati zahvaljujući jako dobrom napadačkom instinktu, pogotovo za igrača koji je igrao na toj poziciji.

I upravo je taj čovjek, u tjednu koji je trebao biti samo zagrijavanje pred najveći turnir, izazvao skandal koji je irski nogomet razdvojio na dva nepomirljiva tabora.

Običan čovjek je zamijenio besmrtnog

Da bismo razumjeli što se dogodilo na Saipanu, otoku smještenog usred Tihog oceana koji je samoupravni teritorij Sjedinjenih Američkih Država, moramo razumjeti tko je bio Mick McCarthy i što je predstavljao.

McCarthy je preuzeo irsku reprezentaciju 1996., naslijedivši legendarnog Jacka Charltona čije je ime u Irskoj postalo sinonim za zlatno doba. Brat Bobbyja Charltona, koji je kao igrač bio legenda Leedsa i član engleske zlatne generacije 1966., je Irsku vodio punih 10 godina. U tom periodu im je donio spomenuta dva pojavljivanja na Svjetskom prvenstvu, a mitsku noć u Genovi kada su svladali Rumunjsku na penale u osmini finala 1990., Irci nikada neće zaboraviti.

Charlton je bio pragmatičar koji je od Iraca pokušao stvoriti borbene strojeve. McCarthy je bio potpuno drugačiji i nije posve jasno zašto je Irska željela baš njega kao izbornika, pogotovo jer će se njega kriviti za kasnije ispadanje Milwalla u ligu niže.

McCarthy je u veljači otišao iz kluba te ih je držao iznad zone ispadanja iz Championshipa, no njegove kupovine Rusa Sergeja Jurana i Vasilija Kulkova su uništile klub jer su Rusi imali čak pet puta veću plaću od svih ostalih u klubu. Osjetilo se to do kraja sezone u svlačionici, a novi trener nije mogao zaustaviti kolaps MIlwalla.

Nakon što nije uspio Irsku odvesti na prvenstva 1998. i 2000., kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2002. su bile posljednji vlak za McCarthyja. Ako se Irska ponovno ne kvalificira, McCarthy će vjerojatno biti bivši.

Sjajne kvalifikacije unatoč sukobu filozofija

Irska je bila smještena u tešku grupu s Portugalom i Nizozemskom, ali je odigrala sjajne kvalifikacije. Nisu imali niti jedan poraz, primili su samo pet golova u 10 nastupa, Nizozemsku su ostavili iza sebe na trećem mjestu, no završili su iza Portugala s istim brojem bodova zbog slabije gol-razlike.

U dodatnim kvalifikacijama je Irska slavila protiv Irana. U prvoj utakmici su na domaćem terenu pobijedili 2:0 golovima legendarnog lijevog beka Iana Hartea i Robbieja Keanea, dok je u drugoj utakmici slavio Iran, no samo s s 1:0.

Iako su koegzistirali godinama, bilo je jasno da Keane i McCarthy nisu bili isti tip čovjeka. Keane je odrastao s potrebom za savršenstvom, netrpeljiv prema kompromisima, uvjeren da sve oko igrača, oprema, tereni, kamp, smještaj, ostatak stručnog stožera, moraju biti na nivou koji zaslužuju profesionalci. McCarthy je bio pragmatičar starog kova, uvjeren da se s minimalnim sredstvima može postići maksimum ako je srce na pravom mjestu.

Uvreda za profesionalizam

Irska je odabrala Saipan, poprilično egzotični lokalitet, kao bazu za pripreme pred Svjetsko prvenstvo. Teorija je bila dobra: aklimatizacija na azijsku klimu, opuštena atmosfera daleko od medijskog pritiska, postepeno zagrijavanje. Stvarnost je bila drugačija.

Kada je Keane stigao na Saipan, ono što je zatekao nije mu se svidjelo. Tereni za trening su bili iznimno loši. Lopti za trening nije bilo dovoljno. Teretana nije bila dobro opremljena. Dio opreme im uopće nije stigao u kamp. U Keaneovoj glavi, koja je bila naviknuta na Manchester United i rad Sir Alexa Fergusona, koji su u tim godinama postavljao standarde infrastrukture i profesionalizma, to nije bio nedostatak udobnosti. To je bila uvreda.

Keane je to vidio kao posljednji čavao u lijesu onoga što se događa s reprezentacijom. Već se ranije znao žaliti na činjenicu kako igrači u avionu sjede na lošijim mjestima nego li ljudi iz Saveza, kako Irskoj općenito nedostaje strategija i dugoročni plan, kako ne postoje standardi prehrane, a znao je, doduše do tada u rukavicama, preispitivati kompetenciju McCarthyja kao njegovog izbornika.

22. svibnja, Keane je odlučio otići iz kampa i napustiti reprezentaciju zbog loših uvjeta na Saipanu, no u konačnici se ipak predomislio.

Izjava za medije je bila tek fitilj

Irska državna televizija RTÉ saznala je da je kapetan umalo napustio reprezentaciju, a zbog izolirane lokacije teško je bilo dobiti najtočnije informacije. Keane se odlučio obratiti medijima. Pristao je dati intervju sportskom novinaru Paul Kimmageu iz Sunday Independenta. Kimmage je potom pristao dopustiti Tom Humphriesu iz The Irish Timesa da se pridruži intervjuu, ali uz obećanje da članak neće biti objavljen prije Kimmageove kolumne u nedjelju. Humphries je prekršio dogovor i objavio veliki ekskluzivni tekst za The Irish Times.

U članku je Humphries naveo razloge zbog kojih je Keane htio napustiti momčad. Tekst je uključivao detalje i reference vezane uz pripreme irske reprezentacije. Time se neizravno sugeriralo da je cijeli događaj organiziran kao svojevrsni izlet za dužnosnike Saveza. Savez, ali i McCarthy, su članak shvatili kao osobni napad.

McCarthy je reagirao brzo i odlučno. Sazvao je odmah sastanak cijele momčadi. Stavio je Keaneov intervju na stol, doslovno i figurativno. I zatražio od kapetana da se ili opravda ili ispriča.

Najveća svađa u povijesti irskog nogometa

Ono što se dogodilo 23. svibnja 2002. postalo je jedna od najčešće prepričavanih i najzagonetnijih scena u povijesti britanskog i irskog sporta. Nema snimke. Nema zapisnika. Postoje samo svjedočanstva sudionika, a ona se razlikuju ovisno o tome na čijoj ste strani. Ono o čemu su se svi složili: Keane je progovorio. I nije bio blag.

Tijekom svađe oko članka, McCarthy je optužio Keanea da je odglumio ozljedu pred uzvratni susret s Iranom u dodatnim kvalifikacijama. Na to je Keane rekao: 'Mick, ti si lažov i jebeni kreten. Nisam te cijenio kao igrača, ne cijenim te kao trenera, a ne cijenim te ni kao čovjeka. Ti si jebeni kreten i možeš si svoje Svjetsko prvenstvo zabiti u guzicu. Jedini razlog zbog kojeg uopće imam ikakav odnos s tobom jest taj što si nekako postao izbornik moje zemlje! Možeš si to zabiti u jaja. Sve što je reprezentacija postigla je postigla unatoč tebi, a ne zahvaljujući tebi.'

McCarthy je rekao da ga je Keane napao osobno, žestoko, pred cijelom momčadi. Nije kritizirao organizaciju, kritizirao je njega kao čovjeka, kao igrača, kao izbornika. Rekao je da se radilo jednostavno o mržnji na osobnoj razini.

Prema Keaneovoj verziji, izloženoj detaljno u njegovoj autobiografiji i kasnijim intervjuima, on je rekao istinu. Nije napadao McCarthyja kao osobu iz mržnje, već kao profesionalac koji je imao pravo i obavezu ukazati na propuste. Uvjeti na Saipanu bili su nedostojni reprezentacije koja ide na Svjetsko prvenstvo. McCarthy nije reagirao na njegovu zabrinutost. I da, možda je bio grub, ali rekao je da je grubost ponekad jedini jezik koji probija zid indiferentnosti.

McCarthy je donio odluku. Keane je izbačen iz reprezentativnog tabora. Kapetan, najveći irski igrač, poslan je kući tjedan dana pred početak Svjetskog prvenstva.

Podijeljena nacija

Reakcija u Irskoj bila je trenutna, intenzivna i duboko podijeljena. Nacija koja je ionako sklona strastvenim debatama o svemu – politici, religiji, književnosti, sportu – sada je imala temu koja je potisnula sve ostalo. Rasprave u kafićima su se pretvorile u javne tribine. Obitelji su se podijelile. Kolumne u novinama, radio emisije, televizijski programi, svi su postali bojišnica između dva tabora.

Keaneovi branitelji govorili su ono što je i on govorio: profesionalac koji traži profesionalne uvjete nije pogriješio. Igrač koji kaže istinu pred cijelom momčadi, makar i grubo, radi ono što kapetan treba raditi. McCarthy je bio previše osjetljiv, previše ohol, previše vezan za svoju autoritet. Žrtvovao je reprezentaciju na oltaru osobnog prestiža.

McCarthyjevi branitelji govorili su drukčije: kapetan koji javno kritizira uvjete i izbornika u medijima, koji napada suigrače i vodstvo pred novinarima, koji ruši koheziju momčadi u najosjetljivijem trenutku – takav kapetan nije kapetan. Keane je, po toj logici, bio prevelik za svaku ekipu u kojoj igra. Fantastičan nogometaš, katastrofalan timski igrač u trenutcima krize.

Bertie Ahern, premijer Irske, dao je javnu izjavu, implicirajući da bi Keane trebao biti vraćen, te se sam ponudio da ode na Saipan i bude medijator između dvije zaraćene strane. Predsjednica Mary McAleese, irski nadbiskupi, rock zvijezde, književnici, čini se da nije bilo Irca koji se nije osjećao pozvanim imati javno mišljenje o tome treba li Roy Keane igrati u Japanu. No, McCarthy je zatvorio vrata. Nema povratka.

Unatoč svemu, Irska je umalo šokirala na Svjetskom prvenstvu

Ironično, Irska je bez Keanea odigrala svoje najdramatičnije Svjetsko prvenstvo u povijesti. U skupini su remizirali s Kamerunom 1:1, a potom odigrali sjajnu utakmicu protiv jednog od favorita turnira, Njemačke. Utakmica je također završila 1:1 iako je Irska imala više šansi. Gol je u 92. minuti s bijele točke postigao Robbie Keane. U posljednjoj utakmici skupine su razbili Saudijsku Arabiju s 3:0.

U osmini finala čekala ih je Španjolska. I tu dolazimo do što bi bilo kad bi bilo priče. Fernando Morientes zabija u osmoj minuti za 1:0, no Irska ima i posjed i prilike. U 63. minuti Iker Casillas brani Ianu Hartu udarac s bijele točke, a nakon sile pokušaja krajem utakmice, Fernando Hierro radi novi prekršaj u kaznenom prostoru. Ovoga puta je siguran s bijele točke Robbie Keane i utakmica odlazi u produžetke.

U njima nismo vidjeli puno pa su o pobjedniku odlučivali jedanaesterci. Keane zabija, Hierro zabija, no onda Matt Holland promašuje čitavi gol, a nakon gola Rubena Baraje, Casillas brani Davidu Connollyju. Međutim, za Španjolsku promašuje čitavi gol Juanfran, a onda se opet ukazuje Casillas koji brani i udarac Kevina Kilbanea. Juan Carlos Valeron je također promašio čitavi gol i dao još malo nade Irskoj, kao i gol Stevea Finnana koji je uslijedio, no Gaizka Mendieta je siguran i s ukupno 3:2 u raspucavanju Španjolska ide dalje.

Situacija se utišala, ali nije se i zaključila

Roy Keane je gledao Svjetsko prvenstvo 2002. s televizije. Prema svemu što je govorio, to ga je uništilo iznutra, ne zbog Irske, ne zbog McCarthyja, nego zbog sebe. Bio je spreman, a bio je kući.

Manchester United ga je primio natrag s otvorenim rukama. Alex Ferguson se jednostavno ponašao kao da se ništa nije dogodilo. Keane je odigrao još tri sezone na istoj razini. No rana od Saipana se nije zatvorila brzo.

Keaneov odnos s irskom reprezentacijom ostao je kompliciran. Vratio se pod McCarthyjevim nasljednikom Brianom Kerrom u proljeće 2004., ali entuzijazam je bio prigušen. Nije bila to više ista razina nogometa koju je pružao za reprezentaciju. Igrao je samo godinu dana, do 2005. Kada se oprostio od reprezentacije, a godinu dana kasnije će se oprostiti i od nogometa općenito.

McCarthy je na klupi ostao do zime 2002. Nakon  što je postalo jasno da neće izboriti dobar plasman u kvalifikacija za Europsko prvenstvo 2004. Nije dugo čekao novi angažman, te je dobio posao u Sunderlandu, a nakon toga i Wolverhamptonu i Ipswichu. Dobit će opet posao kao izbornik Irske u periodu od 2018. Do 2020., no tu nije upisao neki uspjeh.

Susret u novim ulogama

Pomirenje, ako ga možemo takvim nazvati, došlo je krajem 2006. Navodno su sve riješili telefonskim razgovorom uoči utakmice između Wolverhamptona i Sunderlanda. McCarthy je tada vodio Wolvese, a Keane je bio trener Sunderlanda. Rukovanje dvojice izazvalo je veliku pozornost medija. U travnju 2007. treneri su se ponovno susreli u još jednoj utakmici, a Keane je pohvalio McCarthyjev rad u Sunderlandu prije nego što je sam preuzeo klub.

U prosincu 2013., govoreći u dokumentarcu televizije ITV4, Keane je priznao da žali što je propustio Svjetsko prvenstvo 2002. Na pitanje za čim najviše žali u svojoj igračkoj karijeri odgovorio je: 'Igranje na Svjetskom prvenstvu. Bilo bi lijepo da sam igrao, puno ljudi bilo je razočarano, posebno moja obitelj.' Dodao je i da je trebao staviti osobne probleme s McCarthyjem po strani zbog dobrobiti zemlje.

Događaj koji je promijenio standarde nogometa

Incident u Saipnau je prerastao vlastite okolnosti. Nije više samo priča o izgnanom kapetanu i tvrdoglavom menadžeru. Postao je metafora. U Irskoj, Saipan se navodi svaki put kada se govori o granici između pravde i lojalnosti. O tome što znači biti pravi kapetan. Je li kapetan onaj koji štiti igrače čak i na štetu izbornika, ili onaj koji čuva koheziju čak i na štetu istine?

U širem sportskom kontekstu, ovaj je incident pokrenuo ozbiljne razgovore o profesionalizaciji nacionalnih reprezentacija. Uvjeti za pripreme, kvaliteta treninga, logistika, sve su to pitanja koja su, zahvaljujući Keaneu, postala legitimna tema javne rasprave. Danas bi se teško moglo zamisliti da reprezentacija nekog europskog naroda dolazi na Svjetsko prvenstvo s nedovoljnim brojem lopti za trening. Saipan je, možda nehotice, pomogao podići standarde.

Ima u toj priči i nečeg univerzalnog, nečeg što nadilazi sport. Što se dogodi kada najkompetentnija osoba u prostoriji izgubi strpljenje s prosječnošću? Postoji li razlika između istine i okrutnosti kada se izgovaraju istim glasom? Irska se pitala. I još uvijek se pita.