Hrvatska nogometna reprezentacija će u noći s utorka na srijedu u 1 sat ujutro po hrvatskom vremenu igrati u drugom kolu skupine L protiv Paname. Panama je u svom prvom susretu upisala poraz protiv Gane, primivši gol tek u 95. minuti susreta, unatoč većem posjedu, broju udaraca, broju dodavanja, te broju velikih prilika.

Izbornik hrvatske reprezentacije, Zlatko Dalić, najavio je promjene u formaciji te je za vjerovati kako će Hrvatska igrati 4-2-3-1. Razumljivo je da se izbornik želi vratiti na formaciju koja je donijela najviše uspjeha u povijesti reprezentacije, no ne treba formaciju s trojicom iza otpisati kao suvišnu i problematičnu.

Nogomet nije rigidan

Obrana prekida, koja je bila uvjerljivo najveći problem u utakmici protiv Engleske, bi se odvila jednako igrali formaciju s tri ili četiri iza te su uzroci poraza dublji od postavljene formacije na papiru. Također, postavljena formacije nije nužno i ono što se ocrtava na terenu kroz svih 90 minuta.

U obje formacije se mogu postavljati obrambeni blokovi 4-4-2 ili 5-4-1, kao što se i u obje formacije može izaći s loptom s trojicom ili četvoricom. U potonjem slučaju je dovoljno samo podići jednog od bekova, a i Joško Gvardiol i Josip Stanišić znaju kako je to otići nešto više, jer su obojica to radila u Cityju, odnosno Bayernu.

Upravo zbog toga što nogometna filozofija i uloge igrača nisu robovi papira i TV grafike koja će lijepo nacrtati određenu formaciju, je pomalo čudno da se tako olako otpisuje Luku Vuškovića iz početnih 11. Sve su glasniji navodi da će stoperski par biti Josip Šutalo i Duje Ćaleta-Car, dok Vuškovića brojni odbacuju iz niza razloga. Onaj primarni je taj da Vušković ne igra u sustavu s četiri igrača u zadnjoj liniji, a odjednom se i među javnosti opet povuklo pitanje iskustva i senioriteta u momčadi.

Dokazana kvaliteta

Prvo se treba pozabaviti potonjim i odbaciti to kao nešto što je uopće tema modernog nogometa. Dok gotovo svaka velika momčad jedva čeka što prije gurnuti u vatru svoje mlade nogometaše, i to baš u najteže izazove, jedino se u Hrvatskoj još raspravlja trebaju li se igrači poput Vuškovića kaliti u mlađim kategorijama, je li Svjetsko prvenstvo prevelik zalogaj za takve te koliko će njihovo neiskustvo štetiti u ključnim utakmicama.

Dotaknimo se prvo iskustva. Vušković u zadnje dvije sezone ima odigranih 66 utakmica u različitim natjecanjima, prvo u Belgiji, nakon toga u Njemačkoj. Igrajući za HSV suočio se s igračima koji su trenutni hit ovog prvenstva kao što su Harry Kane, Deniz Undav, ili Yan Diomande. Možda nije bio on taj koji je svaki put njih čuvao, ali je osjetio što rade na terenu te se bar jednom našao u duelu sa svakim od njih.

Pored njih trojice, Vušković se suočio i s čitavim ostatkom Bundeslige, pri tome je bio drugi najbolje ocjenjeni stoper lige, bio je nominiran za najboljeg igrača sezone te se našao u idealnoj momčadi lige. Niti jedan stoper reprezentacije, a gotovo pa i niti jedan igrač, nije imao niti približno toliko dobru sezonu kao Vušković, i to igrajući u ligi gdje su mu protivnici bilo puno teži od onih koji će stajati s druge strane Hrvatske u drugom i trećem kolu grupne faze Svjetskog prvenstva.

Svi idu istim smjerom, trebala bi i Hrvatska

Reći da niti jedna reprezentacija ne gura u tako bitne uloge svoje mlade igrače još netestirane na najvećoj razini je nešto što demantira već ovo prvenstvo. Uzmimo za primjer Maroko gdje je Ayyoub Bouaddi ključni igrač sredine terena Maroka, a protiv Škotske je upisao tek peti nastup u reprezentaciji. Još je pored toga do prije samo mjesec dana bio igrač juniorske francuske reprezentacije, da bi se ipak odlučio igrat iza Maroko. Marokanci nisu dvojili i uvrstili su ga odmah u prvih 11.

Sve češće možemo u reprezentacijama vidjeti mlade igrače, jer sve više njih shvaća da je dugoročno korisno i za igrača i ekipu da što prije postane njen integralni član pa makar se to moralo dogoditi pred samo veliko prvenstvo. Ako su ti igrači već klupski testirani, ako su se već suočili s određenim izazovima i ako je njihova kvaliteta potvrđena na određenoj razini, onda se nema što čekati. Pogotovo ako preostala rješenja nisu u formi, niti su nužno kvalitetnija, unatoč iskustvu. Jesu li uistinu Duje Ćaleta-Car, Josip Šutalo, Martin Erlić i Marin Pongračić igrački iznad Vuškovića da je njihov status neupitan?

Neka igraju najbolji

Drugi dio koji zatvara navodno Vuškoviću vrata za nastavak prvenstva je činjenica da ne igra u sustavu s četiri igrača u zadnjoj liniji. Vušković je odigrao čitavu sezonu 24./25. upravo u sustavu 4-2-3-1 u Westerlou, dok je u HSV-u formacija s tri iza znala se pretvarati u četiri bilo da se radilo o postavljanju defenzivnog bloka ili o obliku izlaska s loptom u nogama.

Moderni nogomet je onaj fluidnih formacija u kojem postoji čitavi niz taktičkih rješenja i sigurno je da Vušković već sada zna što i kako treba raditi, bio on srednji stoper u trojci ili jedan od onih u četvorci. Koliko god da su ostali stoperi zaslužni za činjenicu što su iznijeli većinu utakmica u kvalifikacijama, igrač koji je pred prvenstvo u boljoj formi i koji ima određeni set sposobnosti koji drugi nemaju, bi trebao imati prednost.

Postoje velike šanse da će Vušković biti žrtva taktičke promjene, no svaka utakmica, pa i ona na Svjetskom prvenstvu, je utakmica kojom se stvara zalog za budućnost. Ako želimo ići u korak s ostalim svjetskim silama, trebali bi vjerovati svojim potencijalima, kao što to i oni rade. Uostalom, iskusio je Kanea tri puta u karijeri. Treba li mu više od toga za Panamu i Ganu?