Hrvatska nogometna reprezentacija priprema se za subotnji kvalifikacijski ogled (18 sati, Dinamov stadion u Maksimiru) protiv Norveške. Uz želju da se nastavi uspješan niz u ovim kvalifikacijama, a u kojima su dosad ubilježili tri pobjede i remi u gostima kod Italije.

Naravno, za pobjedu protiv Norveške bit će potrebno zabiti i gol, a uz neprikosnovenog Mandžukića, tu bi zadaću mogao dobiti i Ivica Olić, peti hrvatski reprezentativac koji ima 100 nastupa u nacionalnom dresu i koji je danas za svoje... i nagrađen.

'Kada se odigra deset ili pedeset utakmica u reprezentativnom dresu, onda je to obiteljsko veselje. Ali kada na San Siru odigraš stotu, e onda je to uistinu velika stvar. Želim Oliću da nastavi igrati i da nas njegov gol odvede na Euro u Francuskoj', poželio je nekadašnjem suigraču aktualni predsjednik HNS-a Davor Šuker koji mu je i asistirao za prvi gol u reprezentativnom dresu protiv BiH 2002. godine.

Potom je riječ dobio i slavljenik.

'Poslije SP-a sam htio zaokružiti tu priču; koliko se sjećam, tada sam imao 96 nastupa, ali nisam davao važnost statistici. Ali pričao sam s izbornikom koji mi je rekao da me i dalje želi u momčadi. Potom i sa Srnom i Šimunićem, igračima koji su upisali više nastupa te su mi rekli da probam doći do čarobne brojke. Sam sebi sam onda rekao da ako budem igrao u klubu i ako me budu trebali - zašto ne', kaže Olić.

U presjeku karijere Ivica Olić sjetio se najdražih golova. Prvog je postigao protiv BiH, a onaj koji ipak najviše pamti, među mnogim važnima, gol je Italiji na SP-u u Japanu.

'Bio je to poseban gol jer tada je u principu počela moja prava, velika karijera. Istina, nismo na tom SP-u ništa postigli, ali bio je to pogodak protiv velikog suparnika', sjetio se Olić zatim i najtežeg poraza u karijeri.

'Definitivno je to poraz od Turske u Beču nakon kojeg barem mjesec dana nisam mogao pomisliti na nogomet. Izgubio sam dva finala Lige prvaka, ali nakon tih poraza trebalo mi je tek koji dan da se oporavim. Bol nakon Turske dugo nije zacijelila.'

Iako već u 36. godini, Olić još ne razmišlja o kraju karijere.

'Ove zime Hamburg je platio dva milijuna eura za mene i, iako trenutno ne stojimo dobro, želim mu ove godine pomoći da ostane u prvoligaškom društvu. A onda sljedeće sezone klub u kojem sam već igrao želim vraćati na stare staze slave. O kraju karijere još ne razmišljam.'

Ono što mu pomaže da bude na vrhunskoj razini u 36. godini su iskustvo, ali i sjajne fizičke predispozicije.

'Kada sam počinjao, bio sam pomalo divlji. Ali sada s vremenom znam koliko i kada treba istrčati. Prije desetak godina počeo sam s odvojenim fizičkim radom što mi je donijelo i brzinu. Istina, sada sam možda na njoj malo izgubio, ali i dalje sam brz, što je vjerojatno i razlog da me HSV i gubio.'

Njegov požrtvovan odnos na terenu jako cijene i navijači, s kojima ima poseban odnos.

'Meni je možda trebalo više vremena da se dokažem kod navijača. Sjećam se kako sam navijačima moskovskog CSKA već nakon godine dana bio pravi ljubimac. U reprezentaciji je to ipak išlo malo sporije. Gotovo na svakom okupljanju bio sam pod upitnikom, no moj se status kroz godine polako počeo mijenjati. Zadnjih godina zaista uživam, osjećam da me oni cijene, a osobno i dalje s velikim elanom dolazim na reprezentativna okupljanja. Ja ću i dalje davati svoj maksimum, pobjedom nad Norveškom želio bih ponovo usrećiti naše navijače'.

Čime ste ih 'kupili'?

'To trebate pitati navijače. Uvijek sam pokušavao dati svoj maksimum, oni su to vjerojatno prepoznali. Za Hrvatsku nisam znao igrati drugačije, nego maksimalnim angažmanom, uvijek na 100 posto. Nekada su me u klubovima znali nagovarati da preskočim koju reprezentativnu akciju, ali za to nije bilo nikakve šanse. No, siguran sam da na taj način razmišljaju svi igrači. Za mene su svi reprezentativci prave legende, pa gledajte jednog Srnu s kakvim žarom nosi hrvatski dres. Svaka mu čas', zaključio je Ivica Olić koji je, prije no što je razrezao slavljeničku tortu, dodao kako se o budućnosti hrvatskog nogometa ne treba brinuti.