Radi se o specifičnom susretu u kojem će nadahnuće i zalaganje možda biti važnije od konkretne formacije i općenito taktike. Formacije, uostalom, same po sebi ne dobivaju utakmice, ali svakako predstavljaju bitan okvir, 'scenarij' koji događaji na terenu uglavnom slijede. Štimčeva je Hrvatska kroz kvalifikacijske utakmice prošla ubrzani 'tečaj' od početnih najava o radikalnim promjenama u sustavu i mentalitetu do praktično istog stila igre koji je važio i u završnim danima Bilićeve ere.

Pokazalo se da podjednako dobro možemo igrati u sustavima 4-4-2 i 4-2-3-1, ali dojam je da se kod Štimca ovaj prvi uvriježio kao preferirani izbor – u tom smo sustavu počinjali posljednje tri kvalifikacijske utakmice, a tako je momčad bila posložena i u posljednjoj provjeri protiv Južne Koreje. No je li sustav s dva napadača najbolji za ogled sa Srbijom?

Stara je istina da se taktika slaže po profilu igrača koji stoje na raspolaganju, a ne suprotno. Pritom se, naravno, mora uzeti u obzir i način igre suparnika, ispravno detektirati njegove dobre strane koje treba ograničiti i one loše koje valja iskoristiti. Ravnoteža između tih dvaju elemenata može jako varirati od utakmice do utakmice; međutim, uzevši u obzir trenutačno bodovno stanje i kvalitetu dviju reprezentacija, kao i to da se igra na domaćem terenu, pred domaćom publikom, može se pretpostaviti da Hrvatska prvenstveno treba gledati kako će napasti i pobijediti Srbiju, a manje kako joj suprotstaviti protuigru i obraniti se.

Još se dosta toga stigne promijeniti u iduća tri tjedna, ali sada je samo jedan naš napadač u pravoj formi: Mario Mandžukić trenutačno je jedna od najopasnijih špica u Europi, i to u momčadi koja trenutačno igra najuvjerljiviji nogomet te već polako slovi za glavnog favorita za osvajanje europskog naslova. Logično bi bilo gledati kako njegov potencijal najbolje iskoristiti.

Mandžukić je igrač strašnih tjelesnih karakteristika koji, osim isturenog centarfora, može odigrati i ulogu drugog napadača ili krila. No do sadašnjih visina se vinuo kao jedini napadač u formaciji 4-2-3-1, u kojoj Bayern bez iznimke nastupa ove sezone. Po njegovim izjavama, kao i po onome što smo od njega vidjeli tijekom prijašnjih nastupa za reprezentaciju, sasvim je jasno da preferira tu ulogu i da se u njoj najbolje osjeća.

U slučaju da bi mu Štimac u napadu pridružio Nikicu Jelavića, Mandžukić bi nužno morao postati 'drugi' napadač – jer Evertonov centarfor (koji usto prolazi veliku golgetersku krizu) igrač je šesnaesterca, od kojeg se ne može očekivati jednako kvalitetno izvlačenje na krilo ili povlačenje u drugi plan iz kojeg bi se ubacivao iza suparničke zadnje linije. Lukavi Eduardo može dobro odigrati ulogu 'pomoćnog' napadača jer se dobro snalazi između linija, ali njegov defenzivni potencijal – nužan za kontinuirani pritisak na suparničku zadnju liniju – ograničen je, a nema ni dovoljno natjecateljskih utakmica u nogama.

Može li kao drugi napadač odigrati Ivica Olić? Mogućnost zvuči primamljivo, uzevši u obzir Olinu popularnost među navijačkim pukom i njegov uvijek maksimalni angažman, ali realnost pokazuje da je Ivica prošao igrački zenit. Sigurno je da bi protiv Srbije imao dodatnu motivaciju i možda bi to bila prilika za njegov 'labuđi pjev': to je nešto što će znati i moći procijeniti jedino izbornik kad za to dođe vrijeme, ali trenutačno se čini da Oliću nipošto nije mjesto u početnoj postavi... Nijedan od ostalih hrvatskih napadača trenutačno ipak nije na razini kojom bi zaslužio uvrštavanje u udarnih 11.

4-2-3-1 s izuzetno mobilnim Mandžukićem kao isturenom špicom nameće se kao rješenje za Srbiju, iako Hrvatska u veznom redu i (posebice) na krilima nema igrače koje se karakteristikama mogu sasvim usporediti s Mariovim Bayernom. No ako se uzme u obzir da su srpski bočni braniči (Ivanović i Kolarov) doista svjetske klase, čini se da bi ova formacija mogla uspješnije blokirati njihove izlaske prema naprijed. Umjesto dvojice napadača koji bi se morali razvlačiti poput žvakaće gume, trojica ofenzivnih veznih mogli bi izvršiti jači pritisak, visoki presing na srpsku zadnju liniju, a u fazi napada ulaziti u sredinu i otvarati prostor za prodore Srne i Strinića, kao i dati vrhunski okomiti pas prema Mandžukiću ili sami pokušati iz drugog plana...

Na primjer: Pletikosa – Srna, Ćorluka, Šimunić, Strinić – Vukojević, Modrić – Kovačić, Rakitić, Perišić – Mandžukić. Kakvom vam se čini ova postava?