Prije tjedan dana objavljene su nominacije za nagradu Laureus, odnosno najbolje od najboljeg u svijetu sporta. Kod sportašica su nominrane nogometašica Aitana Bonmati, atletičarke Melissa Jefferson-Wooden, Sydney McLaughlin-Levrone i Faith Kipyegon, tenisačica Arina Sabaljenka te plivačica Katie Ledecky.

U konkurenciji najboljih momčadi su tu NBA momčad Oklahoma City Thunder, nogometni klub PSG, Formula 1 momčad McLaren, te tri reprezentacije: engleska ženska nogometna, europska golf te indijska ženska kriket reprezentacija.

Ipak, kao i prošle godine, kladionice predviđaju najnapetiju borbu u konkurenciji za najboljeg sportaša. Tu su prošlogodišnji pobjednik, skakač s motkom Armand Duplantis, nogometaš Ousmane Dembele, tenisač Carlos Alcaraz, motociklist Marc Marquez te biciklist Tadej Pogačar.

Prošle je godine nagrada za najboljeg sportaša otišla u ruke Duplantisu, koji praktički iz natjecanja u natjecanje pomiče granice svjetskog rekorda u skoku s motkom. I dok je stav žirija koji odlučuje razumljiv, biciklizam je sport koji je ipak nekoliko stepenica popularniji, a Pogačar u njemu dominira na neviđen način.

Još je prošle godine mogao osvojiti tu nagradu

Ako mu je već prošle godine nagrada za najboljeg sportaša izmakla, ove godine bi ga se moralo još ozbiljnije uzeti u obzir. Sve predispozicije da ga se proglasi najboljim sportašem svijeta su tu.

2024. godina je po čistim brojkama bila nešto bolja za Pogačara. Uspoređujući tu njegovu sezonu s nekim ostalim povijesnim sezonama, prema All-Time Ranking tablici Pro Cycling Statsa, samo je jedan biciklist osvojio više bodova u sezoni od Pogačara prošle godine, a radi se o legendarnom Eddyju Merckxu u sezoni 1972.

U istoj toj godini je Pogačar i upisao, uključujući etapne pobjede na višednevnim utrkama, 24 pobjede što za moderni biciklizam jednostavno nije normalno. S te 24 pobjede, Pogačar se našao na drugom mjestu svih vremena po broju pobjeda u jednoj utrci, a okružen je na tom popisu s ljudima koji su biciklirali u sedamdesetima kada je konkurencija ipak bila nešto drugačija.

Prošle je godine Slovenac upisao 20 takvih pobjeda, no ono što razlikuje prošlu godinu od te rekordne pretprošle je što je osvojio jedan trofej više i što je na neviđeni način izdominirao Tour de France u konkurenciji koja je bila itekako impresivna.

Nitko na Tour de Franceu kao on

Njegove četiri najimpresivnije pobjede ostvarene su upravo tijekom obrane titule na Tour de Franceu. Njegovo razaranja rivala Jonasa Vingegaarda tijekom vremenskog ispita uzbrdo u Pirinejima podigla je njegov ukupni broj etapnih pobjeda na Tour de Franceu na 21 u šest nastupa, a sada zauzima šesto mjesto na ljestvici svih vremena.

Iako Pogačaru još preostaje 14 pobjeda da izjednači rekord Marka Cavendisha, malo tko bi se kladio da do kraja karijere Pogačar neće postati novi rekorder.

Lovi sve rekorde

Pogačar se prošle godine i po prvi put kao elitni vozač okušao na svih pet Monumenata (najteže i najprestižnije jednodnevne utrke na svijetu), osvajajući pobjede na Tour of Flanders, Liège-Bastogne–Liège i Il Lombardia, dok je završio drugi na Paris–Roubaix i treći na Milan–Sanremo.

Njegove tri pobjede, uključujući petu uzastopnu pobjedu na Il Lombardia, dovele su ga do ukupno 10 Monumenata, a sada zaostaje samo za Eddyjem Merckxom (19) i Rogerom De Vlaeminckom (11) na ljestvici svih vremena.

Slovencu još uvijek nedostaju pobjede na Paris–Roubaix i Milan–Sanremo kako bi se pridružio Merckxu, De Vlaemincku i Riku Van Looyu na listi jedinih vozača koji su kompletirali set, a oba natjecanja su mu u kalendaru za ovu godinu.

Pogačar je u 2025. pobjeđivao na različite načine razne načine pobjede, ali njegovi napadi su bili priča za sebe. Niti jedan drugi vozač ne može parirati njegovoj sirovoj snazi, a to se najbolje vidjelo na Svjetskom prvenstvu u cestovnom biciklizmu u Ruandi.

U napad je krenuo sa 105 km do cilja, a na 66,6 km do cilja se odvojio od ostatka i do kraja vozio kao da vozi kronometar. Taj napad ne samo da mu je osigurao drugo svjetsko prvenstvo, nego i rekord za najdulji pobjednički napad u sezoni.

U 2026. Pogačar je ušao jednako jako. Njegova prva utrka bila je Strade Bianche, jednodnevni klasik na makadamskim cestama koji se često zove i šestim Monumentom, a po četvrti put u karijeri je Slovenac istu i osvojio postavši jedini čovjek s toliko pobjeda.

I dok se može tvrditi kako drugi sportaši na popisu nominiranih za najboljeg također zaslužuju tu nagradu zbog dominacije u svojim sportovima, ono što odvaja Pogačara je konkurencija u kojoj to radi. Primjerice, nitko od preostalih skakača s motkom ne može reći da je u samom vrhu tog sporta. Radi se jednostavno o dominaciji Duplantisa nad ljudima koji nisu elitna razina.

Jonas Vingegaard i Remco Evenopoel da nema Pogačara bi bili opjevani kao povijesni. Mathieu Van Der Poel, Mads Pedersen i još brojni drugi su također izuzetno dobri biciklisti. Pogačar dominira, ali to radi u konkurenciji koja je izuzetno ozbiljna, pored biciklista koji su kvalitetniji nego li neki iz prethodnih era. Upravo zbog toga je vrijeme da ga se konačno nagradi zasluženom titulom najboljeg sportaša svijeta.