U Maksimiru se doista uvijek nešto događa, ali protekli tjedan prošao je u gotovo shizofrenom tonu. Nakon ispadanja iz Lige prvaka od danskog Aalborga, nekoliko je vijesti iz modrog tabora privuklo veliku pozornost javnosti.
Na posudbu su dovedeni bivši reprezentativac Ognjen Vukojević te silno talentirani Čileanac Angelo Henriquez iz Manchester Uniteda, a kao grijač klupe je kupljen Ivan Boras iz Rijeke. Zatim je preko pouzdanih kanala lansirana priča o gradnji stadiona za 20.000 ljudi na Kajzerici, koju bi Dinamo navodno dopola financirao sam, odrekavši se kupovine pojačanja idućih par godina.
Nakon toga pojavila se informacija da je 17-godišnji Fran Brodić napustio klub i obreo se u Belgiji, gdje bi trebao potpisati za Club Brugge. Pa je stiglo priopćenje navijača s maksimirskog sjevera, koji prosvjeduju zbog mogućeg odlaska kluba iz Maksimira.
Ali što to sve znači za neposrednu Dinamovu budućnost?
Postoji niz teorija koje manje ili više (ne) drže vodu, na temu kako i zašto bi gradnja stadiona na Kajzerici mogla biti provediva i (nekome) isplativa. Jedna je ona o 'Masterplanu' u kojem sudjeluju 'veliki ljudi ovog grada', uključujući člana Dinamove skupštine i uglednog odvjetnika Marijana Hanžekovića – koji se, nota bene, priprema preuzeti veliku medijsku kuću čije su novine prije neki dan izvorno objavile priču u kojoj već u prvoj rečenici kaže da se 'radi o zanimljivoj ideji koju svakako treba podržati'. Druga spekulira o izlaznoj strategiji Glave kluba iz ne više tako solventne sredine i eventualnom preuzimanju Lokomotive.
No to su teorije. Izlazak te priče u ovom je trenutku tek spin da se odvrati pozornost od važnijih stvari, koji je kao takvog prepoznala i daleko brojnija navijačka frakcija s istoka, pa nije ni reagirala na njega. Sve da i ima nešto više u njoj, ovaj Dinamo ne može skupiti više od 2.000 gledatelja (po službenim podacima) na prvenstvenim utakmicama, a nekoliko tisuća više u Europi pozdravlja se kao 'povratak nogometa u grad'.
Razlozi za to sasvim sigurno ne leže u infrastrukturnim problemima – barem ne u tolikoj mjeri da bi suvremena ekonomsko-graditeljska mantra 'If you build it, they will come' imala pokriće. Završni dio priopćenja navijača koje neki zovu i 'plaćenicima' kudikamo je značajniji, jer i oni sada traže izbore po načelu 'jedan član, jedan glas'.
Ako je i razumljivo da na ovu problematiku iz kluba još nije stigla nikakva reakcija, malo je teže razumjeti zašto je izostala u 'slučaju Brodić'. Talentirani nogometaš, koji je lani sa 16 godina, tri mjeseca i šest dana starosti oborio Halilovićev rekord i postao najmlađi debitant u modrom dresu ikad, bio je u planu kao sljedeći veliki 'projekt' čiji će transfer donijeti gomilu novca potrebnog za funkcioniranje kluba po aktualnim standardima.
Sada će Brodić, po svemu sudeći, napustiti klub uz minimalnu odštetu – isto kao što je to prije njega, uz krokodilske suze Dinamova šefa, učinio i Robert Murić. Nedugo nakon što je otišao i Alen Halilović, za odštetu koja je ispala mizerna u odnosu na ono što je bilo planirano.
Ako se tako nastavi s mladićima iz Dinamove škole – a Ante Ćorić prvi je sljedeći veliki talent kojemu se predviđa velika budućnost i unosni transfer – klub će se naći u ogromnim problemima. Zakonitosti aktualnog tržišta su takve da velike klubove, one koji doista masno plaćaju, iz kluba poput Dinama zanimaju samo tinejdžeri. Oni stariji, kao što su danas Brozović, Soudani i Čop, možda će dobiti ponudu nekog manjeg europskog kluba slabije platežne moći, ponudu koja će teško premašiti četiri-pet milijuna eura.
Dinamu, koji je ovog ljeta već uložio desetak milijuna eura u pojačanja, svaki takav gubitak mladića iz 'domaćeg uzgoja' predstavlja zvono za uzbunu. Uz potporu Grada Zagreba, multimilijunski transferi i novac iz UEFA-inog nagradnog fonda klubu su zadnjih godina predstavljali jedine značajne izvore prihoda. Nekako ispod radara glavnih medija prošla je informacija da je klub u svibnju uzeo kredit na više od 50 milijuna kuna od jedne komercijalne banke, a kao sredstvo osiguranja uzeti su zalozi za buduće transfere Dinamovih igrača – one koji sada više ne izgledaju tako obećavajuće.
Po prvi put u četiri godine Dinamo se nije uspeo barem na zadnju stepenicu do UEFA-ine tvornice novca, Lige prvaka. Ako se ne dokopa grupne faze Europske lige, bit će to prvi put u osam godina da njegov kontinentalni izlet završava već u kolovozu, čime bi izgubio još gomilu novca i ugleda, a – što je možda još važnije – i atmosfere u momčadi. Nemojmo se lagati: ova je ekipa okupljena da napravi iskorak u Europi, a ne da osvoji MAXtv Prvu ligu deseti put zaredom.
U slučaju da Dinamo posrne u okršajima s rumunjskim Petrolulom, momčadi koja je po svim informacijama kudikamo jača od Aalborga, možemo samo zamisliti što bi to značilo za sva ta skupa pojačanja i njihovu motivaciju. Kad igrač iz Manchester Uniteda, Sportinga ili Olympiacosa vidi prazan stadion i nasuprot sebe nadasve skromnu momčad igrača koji mjesecima nisu plaćeni – poput Slavena i Zadra, jedina dva suparnika koje je Dinamo ove sezone 'nakantao' – kako će reagirati?
A Dinamo ih sve mora plaćati, i to dobro – ni oni koji su došli na posudbu, poput Vukojevića, Wilsona i Henriqueza, nisu došli baš na 'lijepe oči'. I njihove ugovorne rate Dinamo mora plaćati.
Uz sve to, momčad igra prilično slabo. Zaboravite sad priče o neuigranosti i tempiranju forme – kristalno je jasno da je kolovoz najvažniji mjesec u Dinamovoj sezoni i da tu mora pokazati najviše da bi osigurao natjecateljsku i financijsku budućnost. No nakon ispadanja od Aalborga uslijedila je vrlo slaba predstava u Osijeku (1-2) te sinoć minimalna domaća pobjeda nad RNK Splitom.
Obrana u cjelini djeluje kriminalno loše – a poglavito kapetan Šimunić, kojeg su godine opasno sustigle i kojeg čak i drugi veteran Mate Bilić može napraviti smiješnime. Veznom redu kronično nedostaje organizacije u tranziciji i ideje kojom bi iz igre stvorio prednost u zadnjoj trećini terena; bučno najavljivani Machado je zasad poprilično razočaranje.
U napadu, Soudani je dominantan sve dok ne naleti na braniča koji ga može čvrsto i blisko pokrivati, a onda gotovo posve gubi moć. Više-manje isto vrijedi i za Čopa, a Wilson je dosad pokazao vrlo malo. Novopridošli Henriquez sinoć je imao par dobrih poteza, ali je isto tako i promašio dvije jako dobre šanse, kao i Wilson – nema sumnje da su to dobri igrači, ali ni jedan ni drugi trenutno nisu na razini koju Dinamo priželjkuje.
Sve to nisu nimalo dobre vijesti uoči ogleda s Petrolulom, a tu bi poraz i ispadanje bili ravni katastrofi.
Ako Dinamo ispadne iz Europe, što će se dogoditi s njegovim ambicijama u prvenstvu? Tradicionalni rival Hajduk iz realnih razloga (još) ne može konkurirati za naslov, ali Rijeka zasad djeluje znatno ozbiljnije i bolje od modrih. Do sada je Dinamo mogao rješavati utakmice u MAXtv Prvog ligi na račun dva-tri individualna poteza (tako je bilo i sinoć protiv RNK Splita), što mu se obijalo o glavu čim bi u Europi naletio na iole snažnijeg suparnika.
Kekova momčad sad je, po svemu sudeći, dosegla takvu razinu i ima puno razrađeniji plan igre od Mamićeve. Uspije li je ugroziti, bilo bi to u najmanju ruku neobično – s obzirom na sve što je u Dinamo uloženo i na vrijednost njegovih igrača, prvak bi morao biti sposoban poigravati se sa svim domaćim suparnicima bez ikakvih problema. Međutim, vidimo da nije tako – a ako Dinamo već ovaj mjesec ispadne iz Europe, to bi u Maksimiru moglo otvoriti Pandorinu kutiju...
U kojem će smjeru sada krenuti ova shizofrenija?
