Čak niti jučer na San Siru, kad se Italija ponudila, jer jednostavno nema kvalitetu (pogotovo bez Pirla) da se i brani i napada u istoj utakmici, Hrvatska nije imala hrabrosti da se otvori i krene po pobjedu koja bi bila veliki zamah naprijed, ne toliko zbog tri boda nego zbog konačno osvojenog nekog velikog 'skalpa'. Jer o tome se radi, svi znamo da se Hrvatska može i hoće kvalificirati na veliko natjecanje kao i toliko puta do sada.

No, samo u dva slučaja smo na tim natjecanjima pokazali da možemo, Francuska '98. i Austrija '08. Samo tada smo otpustili kočnice, izašli iz čahure sigurne i obrambeno orijentirane igre i samo tada su naši najvrjedniji igrači pokazali zašto toliko vrijede. Mi se možemo do smaka svijeta prepirati koliko vrijedi Luka Modrić, puno ili malo, ali činjenica ostaje da nije donio rezultat koji bi oduševio.

Možemo se klanjati odličnim predstavama Mandže i Olića defenzivno, ali činjenica je da ne isporučuju golove kojima se jedino može dobiti utakmica. Možemo čestitati Niki Kovaču što nije izgubio na San Siru od četverostrukih svjetskih prvaka i to može zaista dobro zvučati, ali problem je što isto tako kao što nije izgubio nije niti pobijedio, a na velikom natjecanju gdje se igra mali broj utakmica se ponešto pobijediti i mora. Put kojim je Niko Kovač krenuo nije katastrofalan, ali je jednako tako već viđen i otprilike znamo kamo vodi, plasmanu na veliko natjecanje i ranom odlasku s njega zbog nemogućnosti da se pobijedi onda kad se mora. Ako je cilj samo plasman onda to nije loše, ali moj stav je da ako se ne napreduje onda se nazaduje jer stagnacija i održavanje statusa quo nikoga ne bi trebalo zadovoljavati.

Da budem konkretniji, ovo su preinake koje je Kovač mogao poduzeti da krenemo u neku novu priču:

- Islužene bekove koji to nisu, Pranjića Srnu, zamijeniti pravim modernim bekovima Jedvajom i Vrsaljkom. Time se obrana učvrsti, a smanji se pritisak na Modrića i vezne igrače da stalno jednim okom paze na pomaganje u obrani čime glavni kreatori igre postaju slobodniji.

- Maknuti Brozovića koji igra samo zato što netko tko je na redu za prodaju mora igrati i staviti u igru Ivicu Vrdoljaka dok se iz mladih selekcija ne profilira novi, pravi zadnji vezni. Igrom jednog zadnjeg veznog koji to zaista je se ponovno oslobađa Modrića i Rakitića da igraju više naprijed i rade ono što mogu, kreiraju.

- Zaboraviti na Olića koji je pokazao što može i zna, te mu dati ruku i čestitku, ali se okrenuti jačanju napadačkih potencijala, a ne obrambenih kroz napadače. Kramarić je trenutno najlogičnije rješenje jer je napadač koji zna i igrati, može se izvući na stranu, a nikad mu nije problem biti siguran u realizaciji prilika.

- Prisiliti Marija Mandžukića da bude napadač, a ne zadnji vezni pomaknut više prema naprijed. Pohvalan je pritisak koji Mario radi, ali mora naučiti da ga radi samo u sektoru napada, a ne po cijelom terenu jer koliko god ta borbenost mamila aplauz često nas ostavlja bez rješenja u napadu kad osvojimo loptu i treba nešto odigrati na nepostavljene obrane. Mandžina primarna funkcija mora biti primanje lopte u napadu, zadržavanje lopte dok se ne priključe suigrači i ulaženje u što više prilika u samom 16-ercu čime na sebe odvlači pažnju suparničkih obrana i otvara prostor.

Dok se ove stvari ne dogode osuđeni smo na čestitanje reprezentaciji što nije izgubila, ali mene to više ne zanima. Dosta mi je slušanja o tome da 'možemo više' i da smo 'spremni na veliki rezultat', želim vidjeti te velike riječi provedene u djela. Tek tada mogu zapljeskati!