Peleu, Maradoni i Zidaneu klanjao se cijeli svijet, ali Eduardo Galeano jednako je pažljivo pisao o nogometašima za koje gotovo nitko nije čuo. U njihovim je sudbinama pronalazio sve ono što je nogomet za njega oduvijek bio - život sa svim svojim ljepotama, nepravdama i proturječjima. Njegova knjiga 'Nogomet na suncu i u sjeni', najbolja knjiga o nogometu koja zapravo uopće nije o nogometu, napokon je dobila prošireno hrvatsko izdanje.
Bilo je to 2017. U beogradskom Narodnom pozorištu održana je svečana prva projekcija filma '250 stepenika', bajkovita priča o 'Bijelom Harlemu', juniorskoj košarkaškoj reprezentaciji Jugoslavije koja je u Bormiju 1987. pomela ostatak svijeta i postala prvak svijeta. Znate svi tu generaciju, Kukoč, Rađa, Divac, Đorđević... I znate svi što su kasnije ti klinci napravili.
Naravno, nisam mogao dočekati film o herojima mog djetinjstva i nije bilo nikakve šanse da čekam da film možda i ako nekad dođe u hrvatska kina. Otišao sam u Beograd, za portal za koji sam tada radio napravio nekoliko intervjua i veliku reportažu i sutradan se vratio u Zagreb. No, po običaju, kad god dođem u neki grad, nezaobilazno mjesto su knjižare. Tako je bilo i ovaj put.
Ne sjećam se više u kojoj sam beogradskoj knjižari kupio 'Fudbal - sjaj i tama' Eduarda Galeana, ali se jako dobro sjećam da mi je bilo smiješno kako je knjiga izgledala. Bilo je to jedno od onih izdanja koja vas baš ničim ne mogu privući. Vizualno i estetski siromašno, gotovo džepnog formata, s neuglednim koricama koje su ostavljale dojam da će se raspasti nakon dva ili tri čitanja. Nije to bila knjiga koju biste ponosno izložili na polici, još manje ona koju biste nekome poklonili zbog ljepote njezina izdanja. Ukratko, izgledala je kao da se izdavač potrudio uštedjeti baš na svemu na čemu se moglo uštedjeti.
Najbolja knjiga o nogometu, koja nije o nogometu, ali je zapravo o nogometu. Jer o čemu bi bila?
Koga briga. Jer ono što se nalazilo između tih neuglednih korica bilo je nešto što dotad nisam pronašao ni u jednoj knjizi o nogometu. A pročitao sam ih poprilično. Nogomet o kojem je Galeano pisao bio je jedan sasvim drugačiji nogomet. Njegov rukopis bio je posve drugačiji.
'Nogomet na suncu i sjeni' najbolja je i najvažnija knjiga o nogometu ikad napisana. Zato što ta knjiga uopće nije o nogometu, ali... Naravno da je o nogometu, jer o čemu bi drugo bila?
No za Galeana nogomet nikada nije bio samo igra niti nekakva usputna razonoda kojom se ljudi zabavljaju dok ne dođu na red ozbiljnije stvari. Bio je život, filozofija, religija. Čovjek je Urugvajac, a kad to znamo, onda je sve jasno. I jasno je zašto je baš u nogometu ili kroz nogomet pronalazio sve ono od čega je satkan ljudski život - ljubav, mržnju, pohlepu, strah, nadu, nepravdu i sreću. Nogomet mu nije služio da pobjegne od stvarnosti. Bio je jedan od načina da o njoj pripovijeda. A to je radio kao nitko nikad prije ni poslije.
Devet godina nakon tog mog beogradskog susreta s Galeanom, na ovogodišnjem Interliberu jedna relativno nova, ali ambiciozna mala izdavačka kuća Iris Ilyrica, kuća specijalizirana uglavnom za latinoameričke klasike, koja je već prevodila Galeana, odlučila je napokon na hrvatski prevesti knjigu koja je izvorno objavljena 1995. pod naslovom 'El fútbol a sol y sombra' i praktički odmah zaradila mitsko mjesto među fanovima koji od nogometa traže puno više od same igre.
Pomalo je nevjerojatno da je najvažnija knjiga o nogometu toliko dugo čekala hrvatski prijevod, no važnije je da je napokon stigla i ova promocija na Interliberu nije mogla biti ljepši povod da napišemo koje slovo o njoj i njenom autoru.
Junaci koje nogometna povijest nije zapamtila najvažniji su junaci ove divne knjige
Naravno da je Galeano pisao o Peleu, Maradoni, Garrinchi, Di Stefanu, Cruyffu, Robertu Baggiju, debelom Ronaldu, jedinom pravom Ronaldu i ostalim velikanima.
Pisao je o svjetskim prvenstvima, legendarnim utakmicama, čudesnim golovima i trenucima koji su zauvijek promijenili nogometnu povijest. No ono što kod njega najviše fascinira nisu bile priče o najvećima, nego način na koji je pisao o onima koji to nikada nisu postali.
O anonimnim nogometašima iz siromašnih južnoameričkih mahala, o dječacima koji su u vremenima nogometnog kenozoika bosonogi jurili za loptom, o igračima iz nekih pradavnih vremena, koji su bili bogovi na lokalnim terenima, ali nikada nisu zaigrali pred desecima tisuća gledatelja, osvojili trofej ili barem dobili priliku pokazati što znaju. Za ostatak svijeta bili su nevažni, za nogometnu povijest uglavnom nepostojeći, ali za Galeana bili su možda čak i veći od najvećih.
I nije to bilo samo zato što je Galeano, kao ljevičar, humanist i pisac duboko osjetljiv na društvene nepravde, uvijek bio sklon onima s dna. Bilo je zato što je savršeno dobro razumio da nogometna ljepota nema nikakve veze s društvenim položajem, slavom ili novcem.
Da čovjek koji igra na prašnjavoj ulici neke favele u Montevideu može u jednom trenutku napraviti nešto jednako lijepo kao Pele na Maracani ili Zidane na Hampden Parku. Genijalnost nikad nije bila rezervirana samo za najveće pozornice i ne pamti se samo ako bi bila uhvaćena kamerama. To je Galeano jako dobro shvaćao i upravo o tome piše svoje najljepše rečenice ove divne knjige.
Zamislite samo koliko je nevjerojatnih golova postignuto na nekim zaboravljenim lokalnim igralištima pred vašim očima. Koliko ste čudesnih driblinga izveli vi ili vaši prijatelji na školskim terenima, a da o tome nitko nikad pojma nije imao osim vas samih.
Zidaneu, Peleu i Maradoni svijet se klanjao. Onim drugim junacima Galeanove knjige nije se klanjao nitko i rijetko tko ih je i pamtio. Zato je on odlučio ispraviti nepravdu i barem donekle vratiti ravnotežu. Jer ljepota je ljepota, bez obzira na to odakle dolazila. I tko ju je stvarao. Kralj ili kmet, potpuno svejedno. Oni najveći za svoju su genijalnost ionako dobili kraljevstvo zemaljsko. Ovi drugi nisu dobili baš ništa. Galeano se zato pobrinuo da ne ostanu zaboravljeni.
Jedinstveni nogometni magični realizam
Galeanov stil počiva na kratkoj formi. Poglavlja su mu kratka, rečenice također. Jasne, ali nikada sirove. Ne razbacuje se suvišnim riječima da bi mu misao bila snažna niti poseže za pretjeranom dramatičnošću. Čak i kada je posve jasno koliko mu je bliska srcu osoba ili događaj o kojem piše, ne upada u zamku teatralnosti i patetike. Ni onda kada mu poneki prstohvat patetike možda ne bi škodio.
Galeano ostaje dosljedan svom načinu pripovijedanja i upravo u tome leži njegova briljantnost. Na prvi pogled moglo bi se pomisliti da je zbog takvog minimalizma njegov rukopis hladan, ali istina je upravo suprotna. Topao je i nježan, južnoamerički strastven i melankoličan, baš kao i taj njegov jedinstveni nogometni magični realizam.
Minijatura o Fidelu je nešto najduhovitije što sam ikad vidio u književnosti
Galeano je posebna poglavlja posvetio svjetskim prvenstvima, a svako od njih započinje zanimljivim kratkim osvrtom na godinu u kojoj se turnir održavao. U nekoliko rečenica provodi nas kroz najvažnije političke, kulturne i sportske događaje iz te godine.
Tako saznajemo, između ostalog, da se u godini SP-a u Brazilu 1950. Marilyn Monroe prvi put pojavila u Hollywoodu, a da je u Jeruzalemu 1962., u godini Mundijala u Čileu, obješen nacistički ratni zločinac Adolf Eichmann. Osam godina kasnije, uoči turnira u Meksiku, raspali su se Beatlesi, u godini Mundijala u Zapadnoj Njemačkoj 1974. Talijani su na povijesnom referendumu ozakonili pravo na razvod, a četiri godine potom, kad je general Videla organizirao svoj krvavi Mundijal, i pravo na pobačaj.
Od Svjetskog prvenstva u Čileu 1962., Galeano kreće s jednom od najduhovitijih dosjetki koje sam ikad vidio u književnosti. Iz prvenstva u prvenstvo podsjeća nas kako 'dobro obaviješteni izvori iz Miamija' najavljuju skori pad Fidela Castra, čija je propast, eto, 'samo pitanje sata'.
Prolazile su godine, mijenjali su se svjetski prvaci, predsjednici i politički režimi, svijet se pred našim očima rušio i iznova stvarao, a jedina konstanta u više od pola stoljeća bio je baš Fidel. Čija je propast 1962., bila, eto, samo pitanje sata. Totalni Alan Ford.
Garrincha je bio simbol svega onoga što je Galeano volio, kako u nogometu, tako i u životu
Posebno mjesto u Galeanovu nogometnom svijetu zauzima Garrincha, brazilski maestro s jednom kraćom nogom koji je igrao kao da nogomet nije natjecanje, nego beskrajna dječja zabava. Njegovi driblinzi nisu uvijek bili racionalni, a često se činilo i da mu je manje važno što će s loptom napraviti nakon što prođe svog čuvara nego samo zadovoljstvo što ga je uspio prevariti. A najviše što je svijet oko sebe učinio sretnim.
Garrincha je znao predriblati istog čovjeka dvaput, katkad gotovo iz obijesti, kao da nije želio da predstava odmah završi. Bio je sve ono što današnji nogomet, opsjednut učinkovitošću, taktičkom disciplinom i robotizacijom, ne podnosi - nepredvidljiv, zaigran i spreman učiniti nešto potpuno bespotrebno samo zato što je lijepo.
Garrinchina priča nije bajka i nema sretan kraj, a Galeano nije ni pokušavao od nje napraviti nešto što nije bila. U njoj je vidio svu ljepotu i okrutnost nogometa, svijeta koji čovjeka obožava dok mu donosi radost, a onda ga istog trenutka odbaci čim mu više nema što ponuditi. Galeano je legendarnog Vrapčića toliko volio jer je upravo on bio simbol svega onoga što je ovaj u nogometu, ali i u životu cijenio. Radost i ljepotu po svaku cijenu.
Slično je pisao i o Maradoni, geniju i grešniku, simbolu pobune i žrtvi vlastite slave. O nogometašu koji je milijunima ljudi pokazao da se iz najvećeg siromaštva može stići na vrh svijeta, ali i koliko taj vrh može biti opasan. Galeano nije imao potrebu Maradonu pretvarati u sveca niti ga je želio svesti na njegove slabosti. Znao je da velik talent ne podrazumijeva i velik karakter, ali i da sve čovjekove pogreške ne mogu izbrisati ono što je napravio s loptom.
Galeano nije samo običan zaljubljenik u nogomet, bio je jedan od najvećih erudita Južne Amerike
No bilo bi pogrešno ovu knjigu svesti na niz lijepo napisanih portreta nogometnih velikana i onih koji su ostali veliki u autorovim uspomenama. Galeano je bio mnogo više od zaljubljenika u nogomet. Bio je jedan od najvažnijih latinoameričkih pisaca druge polovice 20. stoljeća, novinar i intelektualac čiji je rad bio duboko obilježen poviješću kontinenta na kojem je rođen.
Njegove 'Otvorene vene Latinske Amerike' postale su jedno od najpoznatijih djela o kolonijalizmu, gospodarskom iskorištavanju i političkoj povijesti tog dijela svijeta, a u trilogiji 'Sjećanje na vatru' pokušao je ispričati povijest Amerike glasovima onih koji su iz službenih povijesnih knjiga često bili izbrisani. Zbog političkih okolnosti morao je napustiti Urugvaj, živio je u egzilu u Argentini i Španjolskoj, a u domovinu se vratio tek nakon obnove demokracije.
Takvo iskustvo nije mogao ostaviti pred vratima stadiona. Za njega nogomet nikada nije bio odvojen od politike, društva, rasizma, kolonijalizma, siromaštva i klasnih podjela. U njegovoj knjizi nogometna lopta putuje zajedno s poviješću, od Engleza koji su igru širili svijetom do južnoameričkih ulica na kojima je ona dobila drukčiji ritam. Od aristokratskih travnjaka do sirotinjskih četvrti, od vremena u kojima su nogometaši bili amateri do industrije u kojoj su postali roba.
Naslov knjige nije slučajan. Sjaj i tama, sunce i sjena, dvije su strane iste lopte. Galeano nikada ne nudi nogomet kao čistu radost, kao nevinu igru koju je netko pokvario tek u novije vrijeme. On vidi svu njegovu ljepotu, ali i svu njegovu prljavštinu. Koja nije od jučer.
Vidi igru koja pripada siromašnima, na pijesku i blatu, i istu tu igru koja postaje posao, reklama, političko sredstvo i golema industrija.
Vidi i legendarnog kapetana Urugvaja s mudima do poda, Obdulija Varelu i vidi stanovitog Atilija Garciju, igrača Nacionala iz Montevidea koji je 1947. protiv Boce navodno zabio nešto dotad neviđeno. Vidi Totalni nogomet Johana Cruyffa i tantrički nogomet Zlatnog repića Roberta Baggija.
Ali vidi i Michela Platinija, ne onog Platinija s brojem 10 na leđima i s tri uzastopne Zlatne lopte u rukama, već varalicu, pokvarenog i pohlepnog mitomana koji je za šaku dolara pljunuo na sve ono zbog čega je bio idol generacijama. Vidi i notornog Seppa Blattera.
A da je poživio još - sreća možda da nije - vidio bi i Giannija Infantina, koji se, na zgražanje cijelog normalnog svijeta, u prijenosima uživo trudio iz petnih žila pokazati Donaldu Trumpu kako je postao majstor analnog alpinizma, zbog kojeg se najveća nogometna svetkovina prošlog ljeta pretvorila u neviđeni politički cirkus.
Prosjak koji je tražio samo jedan lijep potez
Galeano je umro 2015. godine, a nogomet se u međuvremenu promijenio toliko da bi mu danas neke stvari vjerojatno djelovale groteskno, kao karikatura onoga protiv čega je pisao. Igrači danas vrijede stotine milijuna eura, klubovi su postali globalni brendovi, a nogometna natjecanja sve veći i sve skuplji televizijski proizvodi.
Svjedoci smo amerikanizacije nogometa. Sve se mjeri, analizira i pretvara u podatke. Broj dodavanja, očekivani golovi, pretrčani kilometri, intenzitet presinga, uspješnost driblinga, vrijednost igrača na tržištu. I nema u tome ničega nužno lošeg. Nogomet je danas u mnogim segmentima brži, organiziraniji i tehnički zahtjevniji nego prije. Analitika je donijela golemi napredak i bilo bi besmisleno praviti se da nije.
Ali kako izračunati ljepotu jednog Garrinchina driblinga ili prvog, a može i drugog gola Maradone Englezima u Meksiku? Kako brojkama objasniti zašto se nekog gola sjećamo trideset godina poslije, a možda taj gol nikome nije važan osim nama, iz tko zna kojeg razloga?
Galeano je razumio da nogomet ne postoji samo zato da bi netko nekoga pobijedio. Postoji i zato da bi netko uživao, da bi se nasmijao, da bi makar na trenutak zaboravio koliko mu je život težak.
U jednoj od najljepših misli iz knjige Galeano sebe opisuje kao prosjaka dobrog nogometa. Čovjeka koji ide od stadiona do stadiona i moli samo jedno - da mu netko podari jedan lijep potez. Ne mora to biti njegov klub, ne mora to biti njegov omiljeni igrač, nije važno ni tko će na kraju pobijediti. Samo neka se dogodi nešto lijepo. Jer samo je to važno.
Možda danas više ne vjerujemo u nogometne bajke kao nekada. Znamo previše o novcu, interesima, korupciji i svemu onome što se događa daleko od travnjaka. Stariji smo i ciničniji. Jasno nam je što se događa oko nas i kako svijet funkcionira.
Ali onda netko primi loptu, napravi jedan Ronaldinhov potez i na trenutak ponovno imamo deset godina. Eto, to je upravo ono o čemu Galeano piše u ovoj knjizi. I dok on piše o tome kako je sretan kad na terenu vidi tako nešto, sretni smo mi koji čitamo o toj njegovoj sreći. Jer ona je zarazna. Srećom.
Iznenađenje na Interliberu koje me dodatno razveselilo
Novo hrvatsko izdanje donijelo mi je i nešto što nisam očekivao. Srpsko izdanje koje sam kupio 2017. završavalo je Svjetskim prvenstvom 2002., a pojma nisam imao da je Galeano u godinama koje su slijedile nastavio dopunjavati knjigu, praktički sve do smrti. Dodavao je nove događaje, nove junake, neke poznate cijelom svijetu, a neke važne samo njemu. I tako sam, devet godina nakon prvog čitanja, na dar dobio još nekoliko njegovih majstorskih nogometno-nenogometnih minijatura.
Među njima je i nastavak one urnebesne dosjetke o Fidelu Castru. Uoči Svjetskog prvenstva 2010. Galeano ponovno spominje svoje dobro obaviještene izvore iz Miamija, koji sada 'odbijaju povjerovati da je Fidel Castro još uvijek živ, kao da im svaki dan ne zadaje nove muke'.
Priznajem, nisam očekivao da će me Galeano, toliko godina nakon što sam ga prvi put čitao, uspjeti još jednom tako lijepo iznenaditi. I zato me veseli što je njegova knjiga napokon dostupna na hrvatskom jeziku. Ne samo zbog nogometnih zaljubljenika - oni su knjigu možda i pročitali - nego zbog svih onih koji vole lijepu književnost, a možda nikada nisu pomislili da bi je mogli pronaći u knjizi o nogometu.
Novo hrvatsko izdanje s velikim ću zadovoljstvom još jednom pročitati od prve do posljednje stranice, a onda mu pronaći posebno mjesto na polici. Ono staro, neugledno i siromašno izdanje iz Beograda neću baciti. Neću ga čak ni pomaknuti s mjesta na kojem stoji već devet godina.
Nekako mi se čini da bi Galeano baš tako želio.
