Legendarni hrvatski borac Branko Cikatić u miru obiteljskog doma u Solinu preminuo je od posljedica bolesti, koja ga je pogodila još u svibnju 2018. godine.

Naime, u proljeće pretprošle godine Cikatić je doživio sepsu te mjesecima bio prikovan uz krevet. No, borac kakav je bio kroz cijelu sportsku karijeru, bio je u kritičnoj situaciji, a liječnici su u jednom trenutku posumnjali i na najgore.

Ipak i iz te borbe, u najtežem životnom meču, Hrvatski tigar izašao je kao pobjednik.

No bila je to njegova možda i najzahtjevnija borba, ali u kojoj je imao neizmjernu pomoć najčvršće karike, supruge Ivane, ali i djece, kćeri Maje, Lucije i sina Brune.

'Branka je gušilo i Hitna pomoć ga je odvela u bolnicu te mu je utvrđena plućna embolija. Zatim je došlo do komplikacija jer je dobio bolničku bakteriju, pa je uslijedila sepsa. U jednom trenutku mu liječnici nisu davali nikakve šanse. Mjesec i pol ležao je na intenzivnoj njezi i izvukao se...', ispričala je njegova supruga Ivana Davidovski Cikatić Slobodnoj Dalmaciji u tim najtežim trenucima.

Cikatić je u to vrijeme bio smješten u kninskoj bolnici, ali onda su mu u pomoć, moralnu, ali i financijsku, uključili legendarni hrvatski sportaši, ujedinjeni u Zakladu hrvatskih sportaša, pa je Cikatić prebačen iz kninske bolnice u zagrebačku na Svetom Duhu, zahvaljujući ponajprije promptnoj reakciji gradonačelnika Milana Bandića i ravnatelja Kliničke bolnice Sveti Duh Mladena Bušića.

Uslijedio je Cikatićev oporavak, barem privremeni te se vratio o obiteljsko okruženje, gdje su mu na usluzi bili supruga Ivana, kćer Lucija i sin Bruno, te veliki kućni prijatelj Tonći Mihovilović.

Nažalost, koliko god se Branko uspješno nosio sa svim nedaćama, u posljednja dva mjeseca, kako nam je rekla supruga Ivana, stanje mu se pogoršalo.

'Nažalost, toliko je bio loše da zadnja dva mjeseca praktički nije mogao ni jesti. Bilo nam je teško gledati tu njegovu patnju, a znam da se sigurno borio do zadnje sekunde', potreseno nam je rekla supruga Ivana.

Branko Cikatić legenda je borilačkih sportova, osvajač mnogih europskih i svjetskih medalja u tajlandskom boksu i kick boxingu.

Jedan je od najpopularnijih boraca u Japanu gdje je odradio brojne profesionalne mečeve, a u povijesti borilačkih sportova ostat će zapisan kao prvi pobjednik turnira K-1 Grand Prix, kojeg je osvojio u Japanu 1993. godine. Tijekom tog turnira, iznenadio je svijet borilačkih vještina jer je u to vrijeme već bio u dobi od 38 godina, a do naslova je došao nokautima u sve tri borbe. U završnici je dobio velikog Ernesta Hoosta. Turnir je osvojio s 38 godina i 208 dana te je i dan danas najstariji borac kojemu je to uspjelo.

A koliko je Cikatić bio cijenjen u borilačkom svijetu, potvrđuje i priznanje njemačkog časopisa 'Karate Budo Magazine' koji mu je dodijelio nagradu 'ZLatna rukavica' te ga proglasio najpopularnijim u svijetu borilačkih športova. Iza njega su završili Jean-Claude Van Damme i Chuck Norris.

Inače, 2016. godine, Cikatić je bio prvi čovjek organizacije splitskog Europskog prvenstva u tajlandskom boksu, a kako je sve odrađeno na vrhunskom nivou, Cikatić je postao službeni partner i promotor najveće japanske MMA organizacije za Hrvatsku.

Cikatić je rođen 3. listopada 1954. u Splitu, a bio je istaknuti profesionalac u kick-boxingu i tajlandskom boksu. U amaterskom kick-boxingu bio je svjetski prvak 1981. godine, a europski prvak 1979., 1980., 1981., 1982. i 1983. godine. Nastupajući kao profesionalac, bio je svjetski prvak 1987., 1988., 1989. i 1992. godine, a europski prvak 1986. godine, dok je 20. travnja 1993. u Japanu postao pobjednik prvog K-1 "grand prix" turnira.

Ukupno je 13 puta bio svjetski prvak u raznim disciplinama, dok je odlukom Vijeća Hrvatskog olimpijskog odbora, razmijevajući da u prvoj godini samostalnosti Hrvatska nema svoja veleposlanstva ni konzulate, imenovan za poklisara u Njemačkoj.

Svoj sportski put Cikatić je započeo u Karate klubu Solin, potom u Karate klubu Hajduk iz Splita, gdje je jedno vrijeme obnašao i dužnost tajnika.

Branko Cikatić, ili u Solinu Masa, nikada nije skrivao svoje izuzetno domoljublje, stoga je Hrvatski tigar, u vrijeme najtežih dana za Domovinu, prenosio istinu o Hrvatskoj i Domovinskom ratu diljem svih kontinenata, naglašavajući ulogu hrvatskih sportaša kao svojevrsnih hrvatskih veleposlanika u promicanju pravedne istine o Hrvatskoj. Tako je mučeničke 1991. hrvatske godine jednom izjavio:

'U Japanu, Tajlandu i Koreji nisu čuli za Hrvatsku, ali zato većina zna za Ivaniševića, Kukoča i mene. Upravo zbog toga, posebna čast i motivacija je boriti se pod hrvatskom zastavom'.

Učinio je mnogo i na osnivanju Hrvatsko-japanskog društva, koje uz sportske aktivnosti uključuje poslovne i kulturne kontakte. Radio je mnogo na prezentaciji hrvatskim proizvoda u zemljama Dalekog istoka, poglavito Japana, bio je pokretač raznih humanitarnih akcija, a dao je i svoj obol u mnogim prilikama.