mareta (ž.) – djelovanje morskog vala pod utjecajem umjerenog vjetra

U maloj Prvić Luci, na otočiću udaljenom pola sata vožnje od Šibenika, na tom komadiću kamena koji lebdi između sna i stvarnosti, nekada se pričala jedna od priča o košarci. Ne o trofejima, ne o slavi – nego o nečemu većem i važnijem, o onome što tek danas, s nekoliko desetljeća distance, možemo potpuno razumjeti.

Danas, dok hrvatska košarka tone sve dublje u zaborav, ni Šibenik više nije onaj grad koji je nekada disao uz Dražena. Sve se srušilo, sve se ugasilo, kao da ničega nikada nije bilo. Međutim negdje pod korom uspomena još uvijek kuca srce male velike priče – one o Mareti iz Prvić Luke.

Šantićeva knjiga nije samo knjiga o košarci, to je svjedočanstvo jednog vremena

Neven Šantić, novinar starog kova, znao je što znači vijest – ali i što se skriva ispod nje. Cijeli je život lovio priče koje su bile veće od naslova, dublje od svakodnevne novinarske rutine. Zato njegova 'Mareta iz Prvić Luke' nije knjiga samo o košarci. To je knjiga o ljudima i mjestu koje diše zajedno, važan i vrijedan rukopis o onome što nestaje, ali nikada ne umire – dokument o toplini zajedništva, ponosu i djetinjstvu koje traje sve dok ga se netko sjeća.

Knjiga je podijeljena na četiri poglavlja, ali u svojoj srži stoji na dva stupa – onom povijesnom i onom sportskom, koji je temelj ove priče. Šantić nas prvo vodi kroz prošlost, ali ne kao dosadni profesor koji pred pločom nabraja nebitne godine, već kao vodič koji zna što nas točno zanima i kako će nas odvesti tamo gdje želimo biti.

Na prvim stranicama otvara se Prvić kakav je bio u neka davna vremena – u doba u kojem se znalo tko je što radio, tko je čije masline brao, tko je kakvu ribu lovio, a tko kakve mreže krpao. I tko je s kim plesao kad su bile fešte. Uči nas kako su prvi stanovnici pristigli na otok, kakva su tada bila prezimena, kako su se običaji rađali i prenosili i kako je izgledalo kad su struja, voda i telefon tek stigli na otok.

Naravno, tu je i Faust Vrančić, naš veliki europski izumitelj i ponos otoka, ali Šantić nema namjeru pretvoriti knjigu u puku zbirku povijesnih činjenica. On se okreće i onim drugim, globalno nevažnim, a za Prvić presudno važnim imenima. Bez otvaranja cijelog popisa imena, jer bi se netko, sasvim slučajno izostavljen, mogao osjetiti zakinutim, dovoljno je reći da smo, čitajući 'Maretu iz Prvić Luke', shvatili da je i naš mali otok imao svoga Meštra, svoga Dotura Luigija, svog Servantesa, svoga Načelnika, svoju Maru Mulicu, svoje Vaše Visosti i Svitlosti. Čak i svog Superhika.

Ti ljudi, ti nama tako dragi oriđinali, svaki u svom mikrosvijetu, bili su jednako bitni kao i velike figure iz povijesnih udžbenika. Oni su pričali priče, prenosili navike, čuvali ritam mjesta, stvarali atmosferu zbog koje je Prvić, bar nama, bio više od točke na karti – bio je naš mali svemir, samodostatan i živ.

Sve te slike, ispisane Šantićevom mirnom rukom, tvore mozaik prošlosti koja još uvijek diše među onima koji je pamte. I baš kao što stari kaleidoskop uvijek pokaže malo drukčiji uzorak, tako i ova knjiga, iz svakog kuta, otkriva novu boju, novo lice, novi trag nekih vremena koja su otišla – ali nikada nisu pobjegla od nas.

Prvić Luka, nekoć živo mjesto s gotovo tisuću i pol stanovnika, danas jedva broji stotinjak duša. Kao i većina naših otoka, i ono je postalo žrtvom modernog načina života – surove apartmanizacije, sezonskog turizma i prodaje djedovina strancima. Ne iz pohlepe, nego iz teške potrebe. Ljudi su odlazili jer nisu mogli drukčije. A oni koji su ostali, bore se – tiho, bez velikih riječi – da sačuvaju ono što se još može spasiti.

I baš iz te tišine, iz te upornosti i tvrdoglave ljubavi prema otoku, rađa se poglavlje koje najjače diše – ono o Mareti iz Prvić Luke. Gotovo neprimjetno, kao da mijenja objektiv kamere, Šantić nas vodi iz prošlosti u ono poglavlje koje najjače kuca – sportsko. Kao da su sve te priče o obiteljima, običajima, prezimenima, Faustu, Meštrima, Doturima i svima nama tako dragim osobenjacima bile samo uvod, temelj bez kojeg se kuća ne može graditi. Jer što je otok bez svojih ljudi? A što su ti ljudi bez svojih strasti?

Tek kad se zatvore vrata tog povijesnog salona, pred nama se otvara druga prostorija knjige – ona u kojoj je svaka generacija, htjela-ne htjela, u nekom trenutku pokušala pogoditi koš igrališta na Jazu.

Tu počinje priča zbog koje 'Mareta iz Prvić Luke' stvarno diše. Priča u kojoj se povijest pretače u igru, a igra u život. Priča u kojoj klinci postaju momci, a momci heroji. Mareta je bio mali klub, lokalni, otočni. Možda nije igrao važne utakmice, one za medalje i titule, ali ljudi koji su nosili taj plavi dres znali su jako dobro čuvati ono što im je dano. Paziti i brinuti se za to.

Nakon što nas je proveo kroz stoljeća, Šantić nas vodi na igralište. Bez patetike, bez velikih riječi. Samo s onim najvažnijim: sjećanjem na vrijeme u kojem se činilo da je komadić betona, okružen s jedne strane žicom, a s druge kamenim tribinama, dovoljan da se svijet razumije.

Kad je košarka bila više od igre

Prije pola stoljeća i više Hrvatska je bila košarkaška velesila. Jugoslavenska liga bila je svemir, a hrvatski klubovi njegove zvijezde. Cibona i Jugoplastika vladale su Europom, a Šibenik, s Draženom na čelu, bio je prvak druge najjače lige na svijetu. U tim zlatnim vremenima na užarenoj klupi grotla Baldekina sjedili su Moka Slavnić, Vlade Đurović i Duda Ivković – ljudi koji su stvarali povijest i podizali standarde igre. Cijeli je grad disao za košarku, a klinci su vjerovali da se i s jednog malog otoka može dohvatiti nebo.

U to vrijeme, na vrhuncu vala zaluđenosti basketom, u osamdesetima, Šibenik je imao moćnu, europski relevantnu Šibenku, a cijela županija više od trideset klubova. Košarka je bila religija bez hrama, ali s tisuću oltara od betona i željeznih konstrukcija. Na svakom kantunu igralo se do mraka, na svakoj uličnoj rasvjeti visio je obruč, a lopta je bila propusnica za prijateljstvo.

I mi klinci bili smo zaraženi tom pošasti basketaškog virusa – i uživali smo u svakom njegovom simptomu. Danas tih igrališta više nema. Nestala su, kao i klubovi, a s njima i ljudi koji su vjerovali da su lopta i zajedništvo dovoljni razlozi za život. U tom kontekstu Mareta iz Prvić Luke nije samo klub – ona je spomenik jednoj zajednici koja je disala zajedno, živjela zajedno i polako nestajala zajedno.

Šantić ne piše kao romantik, iako bi mogao. I sam je dio te generacije koja je stvorila Maretu, aktivan svjedok vremena o kojem piše. No dok je slagao vjerojatno najtežu priču u svojoj karijeri, nije podlegao preuveličavanju ni nostalgiji. Odupro se nepotrebnom romantiziranju koje bi banaliziralo sve što je želio reći, kao i iskušenju da svisoka objašnjava kako je nekad sve bilo bolje. Njegov ton ostaje tih, novinarski, ali s dušom. Piše o ljudima koji su činili to mjesto, o obiteljima koje su otišle, o kućama koje su utihnule i o životima koji su polako izblijedjeli iz svakodnevice, ali ne i iz sjećanja.

Za nas koji smo tada odrastali i ljeta provodili na Prviću, 'Mareta' nije knjiga. To je povratak. Povratak na naše igralište na Jazu, čije su neravne betonske ploče terena i ofucane tribine bile naš Madison Square Garden, naš Wembley. A lopta – naš najvjerniji prijatelj.

Sloboda koja se nikad više neće vratiti

Tada nismo znali što znači svijet. Nismo znali za granice ni za karijere. Znali smo samo za miris mora, zvuk lopte i prijatelje. Sve što smo trebali stalo je u taj trenutak. Život je tada bio jednostavan – i savršen u toj jednostavnosti. Ta iskrena, sirova sloboda – to je ono što Šantić uspijeva vratiti. Evocira vrijeme u kojem si bio sretan samo zato što igraš. Kad si imao devet ili deset godina i mislio da ti je svijet u rukama. I bio je. Na tom malom betonskom terenu bili smo kraljevi bez kruna. Imali smo sve što nam je bilo potrebno. I bilo nam je više nego dovoljno.

Čitajući 'Maretu', negdje u pozadini čuje se Balašević – onaj dječak iz pjesme 'Za sve je kriv Toma Sojer'. Klinac koji nije znao što će biti sutra, ali je znao da ima svoj svijet, svoju igru, svoju slobodu. I možda je upravo to najveća vrijednost te knjige – podsjetnik na ljude i trenutke zbog kojih je sve imalo smisla.

Heroji s betona

Šantićev rukopis nije tribusonovski, ne gađa nostalgiju izravno, barem ne svjesno. Nije to taj ton. Ali baš u ovom završnom, najintimnijem poglavlju, dogodilo se nešto što se ne može namjestiti ni planirati – autor je postigao onaj tihi, felinijevski trzaj u grudima. Možda je on svoju knjigu pisao jednim tempom, ali ja sam je čitao drugim. I zato je 'Mareta iz Prvić Luke' za mene – prvićki 'Amarcord'.

Jasno, ne uspoređujemo kruške i jabuke, niti Šantića s Fellinijem, daleko od toga, ali nešto je zajedničko: način na koji se čovjek, pričajući o vlastitim sjećanjima, zapravo odužuje vremenu koje ga je oblikovalo. Šantić je u tim stranicama vratio dug svojoj mladosti, a nama mlađima dao privilegiju da, držeći njegovu knjigu u rukama, kad god poželimo otvorimo portale koji više ne postoje. Da se vratimo u dane u kojima su se snovi slagali na betonu, a prijateljstva trajala duže od rezultata. U toj priči nema patetike, nema onog jeftinog sjaja naknadne pameti. Samo iskrena, tiha bliskost s ljudima bez kojih svega toga nikada ne bi bilo.

Piše o onima koji su nam kao djeci bili važniji od svih televizijskih idola. O ljudima koji su nam bili prvi uzori, prvi pravi sportski heroji. Oni s ekrana i novina bili su daleki, za neke nismo bili sigurni postoje li ili su samo mitovi, ali ovi su stajali pred nama, na istom terenu. Nisu nosili blještave dresove ni osvajali sjajne medalje, ali imali su ono što vrijedi više: odgovornost prema otoku, klubu, zajednici. Bili su tu kad je trebalo. Kad se igralo, gubilo, pobjeđivalo. Kad je sve bilo jednostavno – i sveto.

Za nas su, tada, od njih bili veći samo Dražen i Baka. A i to – samo možda. Zato ta priča o Mareti nije i ne smije biti samo priča o košarci. Ona je sjećanje na mladost koja se ne vraća, na prijateljstvo koje ne umire i na slobodu koja se ne zaboravlja. To je priča o nama. O našim prijateljima i očevima, starijima koji su nas učili da volimo igru jer u njoj ima svega što je važno u životu.

I zato mi je posebno drago što je Šantić u knjizi spomenuo Džekija – mog oca koji nije više s nama. Legendu prvićkog nogometa, čovjeka koji je bio dio te priče i tog vremena u kojem su ljudi, pokazat će se, utopistički stvarno vjerovali da lopta i prijateljstvo mogu promijeniti svijet.