Pritom, Neymar u igru ulazi tek kad je sve gotovo, Modrić i Džeko obično izlaze kad više ne mogu, Ronaldo prvo bude izvrgnut kritikama kao teret momčadi a onda zabije dva gola, Neuer je na svom prijestolju, a Ochoa baca publiku u ekstazu kad stane na gol kao rezerva. No, jedan se pokazuje kao čisti fenomen, kakav je bio manje-više kroz cijelu karijeru. Lionel Messi.

Argentinac je na prvenstvu proslavio 39. rođendan, ali u godinama kad većina igrača već odavno utakmice gleda s kauča, pa i uz opterećenje očevom teškom bolešću, igra kao preporođen. U tri prve utakmice skupio je već šest golova, i sigurno neće na tome stati, ostajući usamljen na vrhu vječne top liste strijelaca svjetskih prvenstava. Doduše, Mbappe prijeti iz prikrajka, ali kako Messi igra čini se kao je uvijek spreman zabiti još jedan kojim bi uništio sve pratitelje.

Novi rekord

Ukratko, stavio je obje ruke i noge na prijestolje rezervirano za kralja svjetskog nogometa. Ovisno o ukusima, možda i najboljeg svih vremena. Kako je počeo, čini se da je sve karte bacio na osvajanje valjda jedinog trofeja kojega u karijeri nema - Zlatne kopačke koja pripada najboljem strijelcu Mundijala. Golom Jordanu u trećoj utakmici grupne faze, postao je prvi ikad koji je bio strijelac u sedam uzastopnih utakmica (računajući ovo i prošlo prvenstvo). I ne samo golovi: izjednačen je sa svojim idolom Maradonom na listi najboljih asistenata u povijesti, ili bar od 1966. otkako se taj podatak prati.

A kažu da je na sutonu karijere, igrajući posljednje tri godine igra u utočištu nogometaša pred umirovljenjem, u dresu Miami Intera u američkoj MLS. Sve da je to i točno, uistinu 'odlazak uz prasak'.

Prije deset godina se oprostio od reprezentacije

Mnogi su se sad sjetili Rusije 2018., i ispadanja od Francuske u osmini finala, kad se činilo da Messi nikad neće napraviti onaj odlučni korak ulaska među nogometne bogove poput Pelea i Maradone, osvojiti svjetsko prvenstvo. Taman je bio ušao u tridesete godine, i mnogi su otpisali čak i mogućnost da ikad osvoji najveći nogometni trofej. Četiri godine kasnije, u Kataru, svih je demantirao, predvodeći Argentinu do trećeg naslova. Sada je došao u sjevernu Ameriku, i želi napraviti isto još jednom.

Valja se sad prisjetiti još starije epizode, one iz 2016., kad je nakon poraza od Čilea u finalu Copa Americe, u utakmici u kojoj je promašio penal, Messi objavio da se povlači iz reprezentaciji, premda je bio na svom vrhuncu. Kontinentalna titula još je jedan trofej koji mu je tada nedostajao.

'Za mene je reprezentacija gotova priča. Boli kad ne osvajamo trofeje', rekao je tada. Uskoro je, naravno, odustao od te odluke, vodeći Argentinu do dvije pobjede na Copa Americi. Dapače, od svojih 19 golova na Svjetskim prvenstvima, njih 14 postigao je nakon odluke o povlačenju, a 12 ih je zabio nakon što je napunio 35 godina.

Koliko može Argentina?

Može li sada do novoga cilja, obrane svjetske titule? Vrlo dvojbeno za momčad koja se skoro nije promijenila u posljednje četiri godine, i u kojoj izgleda kao da samo on postiže golove, ali zadivljujuća je strast kojom se posvećuje tom cilju. I nogometu općenito.

Argentina nije momčad čija igra, u što spada i često neobuzdano ponašanje njezinih igrača na terenu, izaziva opće divljenje. Uostalom, prvu titulu osvojili su sumnjivom golijadom protiv Perua, a drugu im je donijela (među ostalim) Maradonina 'Božja ruka'. A prošlo prvenstvo počeli su senzacionalnim porazom od Saudijske Arabije s kojom je Messi upravo bio potpisao ugovor kao promotor njihovog turizma, što je imalo utjecaja i na to da ta zemlja dobije domaćinstvo prvenstva 2034. No, Argentina jest nogometna velesila, a baš taj ratnički i radnički duh nešto su što ih izdvaja.

Messi je samo naizgled drukčiji. Čisti je ovisnik o nogometu, posvećen održavanju kondicije onako kako to vidimo kod još nekih njegovih vršnjaka, od naših je tu najjači Ivan Perišić. Sve samo kako bi mogao što duže raditi ono što najbolje zna, igrati nogomet. Kako je napisao jedan analitičar, to je identično neugasloj želji Brucea Springsteena da i dalje ide na turneje: to što rade je ono što takvi ljudi jesu. Tko zna, možda mu se budemo divili i za još četiri godine, kad mu bude samo dvije godine više nego je danas Ronaldu.

Kao dječak je skoro izazivao sažaljenje, a danas je najveći ikad

Kd čovjek gleda umijeće koje Messi pokazuje čim se približi golu, a istodobno daje doprinos i drugdje po terenu, mora se prisjetiti njegovih najluđih dana, onih u Barceloni. Ta lopta kao zalijepljena za kopačku i dalje na isti način ide po terenu, i onda završava egzekucijom kojoj se veseli kao kakav još nedokazani junior.

A on takav jest još od vremena kad je bio baš to - nedokazani junior. Njegova biografija opće je poznata, kao i nevjerojatan niz trofeja s kojim se ni jedan drugi igrač, pa ni Messijev vječni rival Cristiano Ronaldo ne može podičiti. Rođen je u Rosariju kao treće od četvero djece zaposlenika obližnje čeličane Jorgea Messija i Celie Cuccittini, podrijetlom iz talijanske pokrajine Marche na jadranskoj obali. Zaluđen nogometom od ranog djetinjstva, već sa četiri godine upisali su ga u lokalni klub Abanderado Grandoli gdje mu je otac bio trener, a tri godine kasnije prešao je u Newell's Old Boys, također u Rosariju.

Premda je sitnim rastom i krhkošću skoro izazivao sažaljenje, mnogi su baš zbog toga shvatili da su suočeni s fenomenom. Nevjerojatan je podatak da je u šest godina igrajući za podmladak kluba postigao skoro 500 golova, uz često isticanje Ronalda (onog 'pravog', brazilskog) kao najvećeg uzora.

No, tada je nastupila drama. U desetoj godini dijagnosticiran mu je nedostatak hormona rasta, zbog čega je godinu kasnije počeo hormonsku terapiju. No, očevo osiguranje pokrivalo je samo dvije godine vrlo skupog liječenja. Klub je u početku najavio da će sudjelovati u troškovima, ali su potom odustali, i onda još stopirali prelazak u River Plate koji je žarko želio malog Messija. Rješenje je nađeno preko Atlantika, u Barceloni gdje je obitelj imala rodbinu. Mali, nedorasli, 13-godišnji Lionel tako je postao igrač slavnog kluba, krenula je (uz hormonsku terapiju) obuka u mitskoj školi nogometa La Masia. I obitelj Messi preselila se u Kataloniju, premda se majka kasnije vratila kući s dvoje djece. Nova nogometna povijest koju mnogi znaju naizust mogla je početi.

Najveći dio te povijesti vezan je uz Barcelonu, no dio je ispisan i u Paris Saint-Germainu u kojem je igrao u možda najjačem napadačkom tercetu ikad okupljenim u jednom klubu, s Kylianom Mbappéom i Neymarom, makar nisu nikad osvojili sve ono što se od njih očekivalo. Na koncu je 2023. došao prelazak na nova tržišta, ne na Bliski istok kako su učinili mnogi drugi iz njegove generacije, nego u MLS, u Inter Miami, klub na čijem je čelu David Beckham. Uz reprezentativnu karijeru koja traje otkako je napunio 18 godina, sve zajedno može se ispričati jedino beskrajnim gledanjima Messijevih igara i popisa trofeja za kojeg je teško vjerovati da će ga ikad itko nadmašiti. Jasno, dio te povijesti je i rivalstvo s Cristianom Ronaldom, koje se može usporediti samo s onim teniskim poput Borg-McEnroe ili Federer-Nadal, ili boksačkim Ali-Frazier.

No, valja se vratiti ovom svjetskom prvenstvu i onome što još možemo vidjeti od Messija, ali i drugih spomenutih velikana, posebno nas zanima Modrićev povratak na ono što smo od njega navikli. Ako Messi nastavi kako je počeo, dobit ćemo još jedno poglavlje nogometne povijesti. Takvih poglavlja on je već ispisao priličnu hrpicu.