Prizor uplakanog četrdesetogodišnjeg golmana minijaturne afričke otočne države s manje od pola milijuna stanovnika obišao je svijet nakon senzacionalnog remija sa Španjolskom, jednim od glavnih favorita za titulu. Njegova statistika u tom susretu bila je impresivna: što god su razvikane zvijezde Furije pokušale, razbijalo se o sjajno organizirani, disciplinirani bedem Zelenorćana, na čijem je čelu poput obrambenog tornja stajao Vozinha.

Čak 27 puta Španjolci su zapucali na gol svojih podcijenjenih suparnika, a Vozinha je zabilježio sedam obrana i na kraju bio proglašen igračem utakmice. Pedantni statističari izračunali su da to za favorizirane Španjolce i nije tako neobičan podatak jer su posljednji gol na svjetskim prvenstvima postigli u zadnjoj utakmici grupne faze u Katru. Od toga trenutka zapucali su 49 puta i nijednom nisu pogodili mrežu. No za ovaj najnoviji šok najzaslužniji je baš golman iz zemlje koju su mnogi dosad znali samo kao domovinu velike Cesarije Evore.

Plakao zbog bake i djeda

A onda se na sve nalijepio i pravi razlog Vozinhinih suza, pravog izljeva emocija za igrače tih godina. Jasno, rezultat je bio važan 'pogon' za to, no ima i nešto mnogo dublje.

'Plakao sam jer sam se sjetio odrastanja uz djeda i baku. Nažalost, umrli su prije nekoliko godina i nisu mogli biti ovdje, a za mene su bili najvažniji u životu. Plakao sam i zbog svoje majke. Ona nije mogla doći ovdje zbog vize, zbog novca koji treba platiti za vizu, a nismo ga skupili na vrijeme. Volio bih da je bila ovdje', rekao je nakon utakmice, usmjeravajući reflektore na sumanutu ulaznu politiku Trumpove administracije koja – dosad apsolutno nezabilježeno – brani dolazak u 'zemlju slobode' cjelokupnom stanovništvu pojedinih zemalja, uključujući nogometne dužnosnike.

Zelenortski Otoci su pak među onim zemljama čiji građani za ulazak u SAD povrh plaćanja vize moraju položiti povratni depozit od 15 tisuća dolara, što si velika većina njihovih žitelja – uključujući Vozinhinu majku – ne može priuštiti. Kako ono piše na Kipu slobode? 'Dajte mi svoje umorne, svoje siromašne, vaše stisnute mase što žude slobodno disati...'

I zato uspjeh Zelenorćana dobiva potpuno novu dimenziju. Zemlja koja nikad nije sudjelovala na svjetskim prvenstvima, koju su mnogi smatrali vrećom za napucavanje, odlučila je dokazati od čega je napravljena. Ako to mnogima već dosad nije bilo jasno, jer u posljednjih deset utakmica sedam puta ostali su čiste mreže. Ili nakon što su pobijedili u svojoj kvalifikacijskoj skupini u kojoj su bile afričke velesile Kamerun, Angola i Libija, i to bez ijednog poraza na domaćem terenu.

'Svi su mislili da smo se došli zabavljati na Svjetsko prvenstvo. Međutim mi znamo da imamo momčad koju ćemo uvijek slaviti jer smo prvi put ovdje. Došli smo se natjecati i boriti se za svoju zemlju', rekao je novi nacionalni heroj nakon uspjeha.

Sigurno je sve to još slađe kad se sjetimo kako je Španjolska bahato ušla u utakmicu, bez nekih ključnih igrača, valjda ih želeći sačuvati za one 'važnije', pa su kasnije na teren morali i oporavljeni Lamine Yamal i Dani Olmo i Nico Williams. I nije im pomoglo.

Što bi tek bilo da su Zelenorćani dali gol? Onda bismo govorili o senzaciji u kategoriji onih mitskih, poput pobjede Senegala nad Francuskom 2002. godine, ludog trijumfa DNR Koreje nad Italijom 1966. godine ili poraza Argentine od Saudijske Arabije prije četiri godine, a on se lijepo poklopio s unosnim Messijevim angažmanom na promociji saudijskog turizma.

Najvažnija priča u životu

Za Vozinhu, kao i za njegove suigrače, ovo je najvažnija priča u životu. Rođen kao Josimar Dias, golman Zelenortskih Otoka cijelu je svoju karijeru imao isti san kao valjda svaki nogometaš na kugli zemaljskoj: zaigrati na Svjetskom prvenstvu. Sada je ostvario svoj san, i to kako: postavši u 90 minuta utakmice u Atlanti apsolutna zvijezda. Kad je završio sad već mitski susret sa Španjolskom, Vozinha je postao globalna činjenica. Čak i tamo gdje se popularnost može lako mjeriti, na društvenim mrežama, naprosto je eksplodirao. Prije Svjetskog prvenstva na Instagramu je imao oko 50 tisuća pratitelja. Danas ih je skoro 12 milijuna.

A nogometom se počeo ozbiljnije baviti tek nakon napunjenih 20 godina te ga profesionalno igra od 25. godine. Prilike za nogometno napredovanje na Zelenortskim Otocima iznimno su ograničene i taj arhipelag s desetak otoka svakako ne pruža uvjete na koje su nogometaši drugdje navikli. Karijeru – toliko različitu od one superbogatih zvijezda na prvenstvu – počeo je u Batuqueu u rodnom Mindelu, pa nakon četiri godine prešao u lokalnog rivala Mindelense. No, kao i mnogi drugi, uskoro je krenuo u pečalbu, potpisavši 2012. godine za angolski Progresso do Sambizanga, iz kojeg se nakon tri godine vratio u Mindelense te osvojio i prvenstvo Zelenortskih Otoka.

I onda je krenula serija klubova u inozemstvu. Prvo je stigao u Moldaviju, u prvoligaša Zimbru Chișinău, pa u Portugal, gdje je u drugoligašu Gil Vicenteu privukao pažnju obranivši pet kaznenih udaraca u 32 utakmice. Potom se preselio u ciparski AEL Limassol i zadržao ondje punih pet godina, a onda je na šest mjeseci otišao u slovačkog prvoligaša AS Trenčín. Zasad mu je posljednja klupska postaja portugalski drugoligaš Chaves, no već je najavio odlazak jer mu je ugovor upravo istekao.

Ipak, prava priča o Vozinhi ona je vezana uz reprezentaciju, za koju je odigrao 91 utakmicu. U nacionalnoj vrsti nastupa od 2012. godine, a već je razmišljao i o povlačenju, ipak je to gospodin u nježnim godinama. Odustao je samo zbog jedne stvari: želje da igra na Svjetskom prvenstvu.

Otkud nadimak Vozinha?

Bez obzira na kasni početak karijere, Vozinhi je nogomet ugrađen od samog rođenja, a ključ je u njegovu imenu. Ne mislimo pritom na klasični portugalski nadimak koji mu stoji na dresu i znači Bakica, već na njegovo pravo ime. Kad se današnji reprezentativac rodio, otac mu je htio dati ime Valdano, po velikanu Reala i Argentine Jorgeu Valdanu, no vlasti mu to nisu dopustile jer se na otocima na kojima je portugalski službeni jezik djeci ne mogu davati strana imena. I onda se sjetio Josimara, brazilskog braniča koji se proslavio na Svjetskom prvenstvu 1986. godine. Sad je to napravio i njegov zelenortski imenjak.

Zabavna je i priča o njegovu nadimku. Dok je odrastao u rodnom Mindelu, mali Josimar Jose Evora Dias bio je zaluđen nogometom i provodio vrijeme na ulici igrajući uglavnom sa starijim dječacima koji su ga zadirkivali, ponekad i udarali, a on bi im odgovorio na najgori mogući način – da će ih tužiti baki i djedu. Naravno, dobio je nadimak Bakica. Kasnije ga je prihvatio, a danas se Bakici nitko više ne smije.

A što će biti u nastavku Svjetskog prvenstva? Vozinha ne dvoji.

'Naša najveća snaga i naše najjače oružje je naša nada. Bez obzira na to je li nam se netko priključio danas ili je bio s reprezentacijom deset godina, obiteljska atmosfera nam je najjači adut.'