Maracanã nije bila gotova. To je činjenica koja se danas, s odmakom od 76 godina, čini gotovo nevjerojatnom, ali savršeno opisuje kaotičnu, strastvenu, ponekad neurednu prirodu onoga što je Brazil 1950. pokušao postići.

Najveći stadion na svijetu, koji je trebao primiti finale Svjetskog prvenstava, koji je trebao biti hram novog brazilskog samopouzdanja i arhitektonski dokaz da je zemlja u usponu sposobna za nešto grandiozno, bio je, u trenutku kada su igrači kroz njega prolazili, još uvijek gradilište.

Hodnici nisu bili do kraja dorađeni. Neke stepenice nisu imale ograde. Neke konstrukcije, grede, nosači, metalni elementi koji su bili dio skeleta stadiona, stršile su na mjestima gdje ih nije trebalo biti, jer radnici nisu uspjeli završiti sve što je trebalo biti završeno do trenutka kada je turnir počeo.

FIFA nije čekala da Maracanã bude posve gotova. Brazil nije mogao čekati. Svjetsko prvenstvo je počelo.

I u toj nedovršenosti, u jednom metalnom nosaču koji je stršio nešto niže nego što je trebalo na putu prema izlazu iz svlačionice, ležala je klica događaja koji je možda promijenio povijest jednog turnira.

Rajko Mitić i zlatna generacija Jugoslavije

Rajko Mitić, rođen 1922. u selu Dolac kraj Bele Palanke, bio je napadač Crvene zvezde i reprezentacije. Tadašnji nogometaši su o njemu govorili s mješavinom divljenja i ponešto ljubomore.

Nije bio tjelesno dominantan, nije bio visok, nije bio moćan u fizičkom smislu. Ali bio je tehnički brilijantan, sjajnog driblinga i udarca desnom nogom koji je imao i preciznost i silu. U godinama kada je grubost bila dio repertoara, Mitić je bio jedan od čistih i dostojanstvenih igrača.

Jugoslavija je na Svjetsko prvenstavo 1950. stigla kao jedna od najjačih europskih reprezentacija. Nije bila favorit, ali je bila ozbiljan izazivač. Nisu bili novi na Mundijalu: 1930. su bili četvrti, i ta generacija koja je izgradila reputaciju Brazilaca Europe, kako su ih često zvali zbog tehničke igre, bila je puna igrača koji su u Brazilu htjeli dokazati da to ime nije bio slučajnost.

Skupina 1 bila je teška: Brazil kao domaćin, Meksiko, Švicarska i Jugoslavija. Na papiru je hijerarhina izgleda jasno s Brazilom na vrhu i Jugoslavijom kao najozbiljnijim izazivačem.

Dvije pobjede i sudbonosna treća utakmica

Jugoslavija je počela turnir izvrsno. Prva utakmica, Švicarska, 3:0. Mitić je zabio prvi gol, Jugoslavija je dominirala. Mirno, uvjerljivo, onako kako pobjeđuju momčadi koje znaju što žele.

Druga utakmica, Meksiko, 4:1. Još uvjerljivije. Jugoslavija je izgledala kao momčad u pravom ritmu, s jasnom taktičkom idejom i igračima koji su je provodili bez napora.

Treća utakmica bila je Brazil.

A tu je matematika bila savršeno neumoljiva. Jugoslaviji je bio dovoljan remi. Samo bod i prolaze u završnu skupinu, eliminiraju domaćina, i otvaraju sebi put prema nečemu što je 1930. ostalo nedovršeno. Brazilu je, s druge strane, trebala pobjeda. Remi ih eliminira. Remi znači da je Maracanã, taj nedovršeni hram koji su gradili za vlastitu slavu, bio domaćin utakmice koja ih je otpremila kući.

Pritisak na Brazil bio je neizmjeran. Pritisak na Jugoslaviju, podnošljiv. Ulazili su u utakmicu kao momčad koja može igrati slobodno, bez tereta koji je ubija. Trebalo je samo izaći na teren.

Greda

Sat vremena do utakmice, pa još i manje, igrači su u svlačionicama, Mitić se priprema, dogovoreni su taktički planovi, atmosfera je onakva kakva je uvijek u takvim trenucima: mješavina fokusa i adrenalina koja ne dopušta tišinu u glavi.

Igrači kreću prema izlazu. Hodnik prema terenu. Beton, metalni nosači, poluizgrađena infrastruktura stadiona koji je trebao biti gotov a nije bio. Mitić hoda, i u nekom trenutku, točan opis varira ovisno o izvoru, jedni govore o gredi, drugi o nosaču, treći o betonskom rubu, udara glavom. Nešto je stršilo gdje nije trebalo biti ničega.

Rana je bila duboka. Nije to bila tek ogrebotina. Mitić je prokrvario, krv mu je curila niz lice, i jasno je bilo da se ne može samo obrisati i krenuti dalje. Trebalo mu je liječničke pomoći. Trebalo mu je barem osnovne njege, zavoja, pritiska na ranu. Sve to uzima vremena.

A sudac je pitao: je li momčad Jugoslavije na terenu? Jesu li jedanaestorica igrača koji su prijavljeni sposobni početi utakmicu? Jedanaestorka nije bila sposobna, jedan od njih je bio u svlačionici s liječnikom koji je pokušavao zaustaviti krvarenje. Sudac je zviždao za početak svejedno.

Deset igrača i četiri minute

Jugoslavija je počela utakmicu bez svog kapetana i ponajboljeg igrača. Deset igrača u formaciji koja je imala rupu tamo gdje je Mitić trebao biti. Napadač koji je ušao na turnir kao jedan od ključnih figura, koji je zabio prvi gol Jugoslacije na turniru, koji je bio važan dio igre kojom je Jugoslavija planirala savladati Brazil.

Maracanã je bila puna. Procjene publike za tu utakmicu govore o više od 140.000 gledatelja

Točan broj je nesiguran, jer Maracanã tada još nije imala precizan mehanizam za brojanje posjetitelja, ali veličina gomile nije bila upitna. Brazilski navijači su ispunili svaki centimetar stadiona, i kada je sudac zviždao za početak, njihova je buka bila fizički opipljiva. Četiri minute. Toliko je trebalo Brazilu.

Ademir, jedan od najefikasnijih napadača tog turnira, koji je na kraju postao najbolji strijelac s osam golova, primio je loptu u kaznenom prostoru Jugoslavije i zabio. 1:0 Brazil. Maracanã je eksplodirala onako kako samo Maracanã može eksplodirati. Glasno, vrelo, s kolektivnom euforijom. Deset igrača Jugoslavije stajalo je na terenu dok se zemlja tresla oko njih.

Mitić ulazi, ali prekasno

Negdje nakon primljenog gola, točna minuta varira ovisno o izvoru, ali se smatra da je bila negdje 20. minuta utakmice, Mitić je izašao iz tunela. Glava zamotana u bijeli zavoj koji je već počinjao poprimati crvenkaste mrlje. Lice ozbiljno, fokusirano, s izrazom koji nije bio bol nego nešto drugo. Odlučnost čovjeka koji je propustio početak utakmice koja se ne smije propustiti i koji sada treba nadoknaditi svaku sekundu.

Ušao je u igru. Pridružio se suigračima. Brazilci su vodili. Nije čuo viku koja je odjekivala stadionom. Nije vidio Ademirov gol. Dok je liječnik stavljao zavoj oko njegove glave, Maracanã je slavila brazilski pogodak koji je promijenio dinamiku utakmice. U poluvremenu je Rajko rekao: ‘Dečki, pa dobro nam ide’, a da nije znao da su već u prvim minutama primili gol.

Mitić je ušao u utakmicu u kojoj je njegova momčad već bila u deficitu, u utakmici u kojoj je remi bio dovoljan, i u kojoj je sada remi značio juriti za izjednačenjem umjesto braniti bod koji su imali.

Utakmica i njezin ishod

Što je moglo biti je pitanje na koje se ne može odgovoriti, ali koje se ne može ni ne postaviti.

Jugoslavija s Mitićem od prve minute ne bi izgledala isto kao Jugoslavija s deset igrača. Dinamika bi bila drukčija. Možda rezultat ne bi bio nužno bolji jer Brazil je te 1950. bio sjajan, ali situacija bi bila drugačija.

Brazil je na kraju pobijedio 2:0. Drugi gol je zabio Zizinho. Jugoslavija nije uspjela izjednačiti. Nisu uspjeli ni kada su imali svih jedanaest igrača na terenu, u drugom dijelu, s Mitićem koji je trčao s krvavim zavojem i pokušavao odraditi ono što nije mogao od prve minute.

Brazil je prošao skupinu. Jugoslavija je ispala s četiri boda, jednim bodom manje od Brazila,

A Brazil je nastavio prema onoj nevjerojatnoj završnoj utakmici u kojoj je Urugvaj podigao pehar pred 200.000 zgroženih domaćih navijača na istoj toj Maracani.

Taj trenutak, znan još kao Maracanazo, bio je toliko golem da je u potpunosti poništio sjećanje na sve što se događalo u skupini. Uključujući i jednu metalnu gredu u nedovršenom hodniku i jednog igrača s krvavim zavojem.

Zaborav na incident

Rajko Mitić nije bio čovjek kojeg je ovaj incident definirao, barem ne u očima onih koji su ga poznavali i gledali. Nastavio je igrati za Crvenu zvezdu još godinama, vodeći klub do nekoliko ligaških naslova u godinama koje su uslijedile.

Poslije igračke karijere, Mitić je vodio Jugoslaviju kao izbornik i odveo ju je do finala Europskog prvenstava 1968., gdje su izgubili od Italije. Umro je 2008., u 85. godini, a Crvena zvezda je ime svog stadiona, onog kojeg su u Srbiji zvali Marakana, dala njemu.

Postoji neka ironija u tome da je čovjek koji se udario u glavu u nedovršenom hodniku brazilske Maracane dobio čast da se ona Zvezdina Marakana zove baš po njemu.

Ono što ovaj incident čini trajno zanimljivim je njegova bizarnost. Metalni nosač u hodniku stadiona koji nije bio dovršen na vrijeme, koji je stršio centimetar ili dva prenisko, ili koji je bio na mjestu gdje nitko nije planirao da bude.

Taj komad metala i sudac koji nije htio sačekati nekoliko minuta su promijenili tijek utakmice Svjetskog prvenstva, za koju nikada nećemo znati kako bi izgledala da je sve prošlo bez incidenta.