Nakon plasmana na SP u Južnoj Africi, prethodni japanski izbornik Takeshi Okada je shvatio kako Japan u susretima s jačim protivnicima ostavlja previše praznog prostora između kreativnog veznog reda i sporih središnjih braniča. Porazi od Nizozemske, Srbije i Južne Koreje natjerale su ga na promjene, pa je uoči prvenstva instalirao defanzivnog veznog Yukija Abea, kao i Keisukea Hondu na poziciju lažne devetke. Rezultat je bio prvi plasman u drugi krug izuzmemo li onaj 2002. na domaćem terenu, a da su još malo 'stisnuli' protiv Paragvaja mogli su i izbjeći ispadanje na jedanaesterce.

Okadin nasljednik Alberto Zaccheroni odmah se prebacio na sustav 4-2-3-1, i podmladio reprezentaciju, napučivši je mladim veznjacima i braničima iz europskih klubova. Već u prvom susretu pod Zaccheronijem Japan je senzacionalno dobio Argentinu, dok je 2011. trijumfom na Kupu Azije pokazao da može odlično igrati i na natjecateljskoj razini. Pritom je znakovito da su najbolje partije odigrali protiv najjačih momčadi, dok su one slabije strpljivo lomili, popravljajući formu kroz turnir.

Ključni igrač Zaccheronijeve momčadi, baš kao i kod Jürgena Kloppa, postao je Shinji Kagawa. No unatoč desetki koju nosi, glavni kreativac u veznom redu je Honda, koji u reprezentativnom dresu pokazuje impresivnu sposobnost organizacije igre. Honda igra povučenog špica, što mu omogućava lakšu povezanost s Kagawom i trećim veznim igračem, a to opet otvara prostor Yutu Nagatomu i Atsutu Uchidi da krenu prema naprijed iz pozadine.

Najveće slabosti Japana kriju se u obrani, i to osobito u njezinom središnjem dijelu. Na prošlogodišnjem Kupu konfederacija, Japan je držao Italiju u šaci 70 minuta, da bi na kraju primio četiri jeftina gola i izgubio 4:3. Činjenica je da Japan najbolje funkcionira u situaciji visokog presinga, kad sve linije agresivno pritišću protivnika, a veznjaci kontroliraju loptu. Kad se povuku, tada se počinju raspadati. Šteta je što Maya Yoshida nije igrao više u Southamptonu, a niti lokalna liga nije ponudila alternativu propusnom braniču Gambi Osaki.

Zaccheronija najviše kritiziraju zbog nesklonosti eksperimentima – javnost traži da pokuša s formacijom 3-4-3, ili makar promijeni nekoliko igrača. Ovo posljednje je donekle i učinio, nakon uspjelog eksperimenta na Kupu istočne Azije, kad je bio primoran koristiti više igrača iz domaće lige. Šestorica od 23 pozvana igrača za SP debitirala je za Japan upravo na tom turniru. Među njima su i branič Tokya Masato Morishige, kao i napadači Yoichiro Kakitani i Yuya Osako. Kakitani je postigao pogodak proteklog studenog u pobjedi protiv Belgije 3:2, dok je Osako, sada igrač Münchena 1860, sjajno asistirao Hondi za pogodak protiv Nizozemske u remiju 2:2.

Vjerojatno najveće pojačanje reprezentacije vezni je igrač Hotaru Yamaguchi, član japanske olimpijske reprezentacije koja je na OI u Londonu završila četvrta. Njegova borbenost uvelike će rasteretiti iskusne Hasebea i Enda. Na desnoj strani veznog reda vjerojatno će zaigrati Nürnbergov igrač Hiroshi Kiyotake, iako za to mjesto kandidira i Shinji Okazaki iz Mainza. Vratar Standarda iz Liegea Eiji Kawashima, iako katkad zna izgubiti kontrolu, najvjerojatnije je prvi izbor među vratnicama.