HVALA, HAJDUČE! HVALA, SLAVENE!

Imamo nogomet! Barem na jednu večer...

  • Autor: Aleksandar Holiga
  • Zadnja izmjena 10.08.2012 13:27
  • Objavljeno 10.08.2012 u 10:00
Inter Milano - Hajduk

Inter Milano - Hajduk

Izvor: Cropix / Autor: Roberto Bregani - FOTOPRESS / CROPIX

Nakon što je Dinamo u srijedu s lakoćom prošao moldavski Šerif, oba naša kluba su u četvrtak pobijedila, nijedan nije prošao – ali osjećaj vraćenog ponosa koji su nam nakratko pružili nema cijene

Bila je to luda večer. Večer u kojoj smo opet, nakon dugo vremena, osjetili neki već skoro zaboravljeni osjećaj – nešto što bismo, da nismo svih ovih godina toliko ogrezli u cinizmu, morali nazvati pravim imenom: ponos. Jučerašnjoj nogometnoj večeri kao soundtrack bi najbolje pristajala Reedova 'Perfect Day', a audiovizualno je često podsjećala na epizodu 'Zone sumraka' – samo nimalo strašnu, nego lijepu i nerealno optimističnu.

Najprije smo gledali mali i sasvim provincijalni, ali odlično organizirani Slaven Belupo kako se nadigrava s Athletic Bilbaom i bez ikakvog kompleksa ganja njegovu prednost iz prve utakmice. I ne samo da se nadigrava, nego i nadigrava taj ponos Baskije, predvođen Marcelom 'El Locom' Bielsom, stručnjakom kojem se klanjaju najveći svjetski treneri. U redu, Athletic je u prvom poluvremenu zaista igrao kriminalno loše, a u drugom tek nešto bolje kad su ušli Llorente i Muniain, ali Slaven je do zadnjeg trenutka ostao neustrašiv i pokušavao izboriti produžetke. Trener Roy Ferenčina sasvim je u pravu kad kaže da nije zadovoljan rezultatom jer misli da je Slaven bio bolji i mogao proći... Već je i to, samo po sebi, bilo dovoljno da – bez obzira na sve – pobudi nadu u budućnost hrvatskog klupskog nogometa.

A onda, u nastavku večeri, sasvim nadrealni prizori. 'Zeleni' i novi Hajduk, koji je u Milano po priznanju svih u i oko kluba išao tek na ekskurziju – trener Mišo Krstičević poveo je sve raspoložive igrače da vide San Siro, kao nagradu za uloženi trud – vodi protiv velikog Intera. Da, neusporedivo kvalitetnija, iskusnija i na tržištu deseterostruko vrednija momčad trostrukog europskog prvaka vodi glavnu riječ, ali Hajduk ne 'parkira autobus', ne ubija igru prekršajima (13 u cijeloj utakmici), ne paničari i ne raspada se... Ne, on se odvažno suprotstavlja, taktički parira, čak nadmašuje, osvaja lopte i gotovo nikad ne 'ispada'. Igra na način kojemu smo već zaboravili nadimak... Je li to, možda – hajdučki?

Inter - Hajduk 0:2

Što je najčudnije, Inter (za razliku od Athletica) uopće ne igra tako loše – iako ga Hajduk ubija presingom i borbenošću na sredini terena, svejedno se enormna razlika u kvaliteti iskazuje i Milanezi dolaze u prilike, ali Blažević brani sve. I sve to vrijeme mislimo kako ćemo se jednom sa sjetom vraćati na ovo razdoblje utakmice jer ne može ovaj 'baby Hajduk' ovo izdržati, zar ne?

No onda Ivan Vuković zabija eurogol i rezultat je 0-2. Svako hajdučko srce iskače iz grudnog koša, neprestano pogledavamo rezultat jer ne možemo vjerovati što ondje piše, a na terenu se događaji razvijaju dalje... Nevjerojatno, ali Hajduk još sad ispada još manje i još uvijek se bori, sad još jače nego ranije. Kako se utakmica približava kraju, bolja tjelesna sprema njegovih igrača dolazi do izražaja: interovci su svi oznojeni i problijedjeli, trener Stramaccioni je unezvijeren – ako su dosad i mislili da mogu odigrati rekreativno i prošetati se do prolaza, pa taman i da 'tankiraju', sad im više ništa nije jasno...

Hajduk napada. Meazzom se širi pjesma 'Svetog Duje zvona zvone...', četiri tisuće torcidaša nije ni na trenutak prestalo pjevati od samog početka. Na društvenim mrežama, bjelosvjetski hipsteri koji pokušavaju razumjeti fenomen Hajduka i Torcide, šalju poruke podrške, prebacuju se s olimpijske atletike na streamove iz Milana. Nazivaju frendovi, nitko ne želi biti sam u ovakvom trenutku: jedan, hajdukovac, kroz plač uspijeva samo procijediti: 'Hvala ti, Hajduče', i zatim prekida vezu; drugi, dinamovac, propušta omiljeni bend na Terraneu samo da bi pitao 'je l' to mene svi zaj****aju, daj, ne radi mi wireless'... Treći na Facebooku prijeti: 'Ako Hajduk zabije treći, pojest ću Facebook', a četvrti – stari metalac koji navija samo za Liverpool – piše SMS s onom Maidenovom, primjenjivom i na nogomet: 'To je to – If you're gonna die, die with your boots on!'

Utakmica je gotova, Hajduk je – isto kao i Slaven – ostao za jedan gol kratak i nije dosegnuo produžetak, ali nitko nije nesretan zbog toga. Ali nisu toliko bitna ni dva gola – mogao je Inter isto tako pobijediti 2-0 i ne bi bilo nimalo nezasluženo. Hajduk je ovdje došao po samopouzdanje i respekt – i jedno i drugo dobio je u ogromnim količinama – a ne po rezultat. Ono što je bitno je pristup, borba. Svi osjećaju taj – sad ga možemo nazvati i pravim imenom – ponos. Hajduk je šest puta pucao u okvir gola, Inter jednom manje: u ukupnim udarcima na gol je 16-10 za Inter, ali i to je velika stvar. Slaven je imao tri pokušaja u okvir, Athletic dva; ukupno 11-8 za Slaven.

Marcelo Bielsa bio je ljut kao ris poslije utakmice u Koprivnici. Andrea Stramaccioni samo zbunjen: 'Hajduk nas je iznenadio agresivnom i napadačkom igrom', rekao je. A onda je na talijanskom Sky Sportu uslijedilo pitanje: 'Kako je moguće da na San Siru izgubite 0-2?' Pitanje na koje je talijanski trener nešto pokušao petljati s odgovorom, spominjao kako je još jako rano u sezoni, ali zapravo nije znao što bi rekao. Jer, bez obzira na okolnosti – pa kakvi to frajeri dođu u Milano i nabiju Inter 2-0? Gdje im je respekt, gdje im je strah, gdje su im kompleksi? Kakav to klub, čiji grad ne možete naći ni na karti, a čiji stadion umjesto tribina ima nekakve reklamne panoe, do 90. minute drži u strahu Athletic Bilbao?


UEFA-ina službena stranica na naslovnici donosi priču naslovljenu: 'Athletic i Inter prestravljeni u uzvratima'. Oba naša kluba su pobijedila, nijedan nije prošao, ali svejedno smo sretni i zahvalni. Hvala ti, Hajduče; hvala ti, Slavene; hvala Bogu, ili kome već, što je i Dinamo večer ranije konačno proigrao.

Barem nakratko osjetili smo kakav je osjećaj suprotstaviti se bogatima i moćnima bez kompleksa. Naši klubovi podsjetili su nas da imamo jednako pravo na nogomet, na strast koju pruža, kao i oni sretnije rođeni – da ne moramo biti samo kolonije nekih 'nogometnijih' i većih zemalja. Roy Ferenčina i Mišo Krstičević pokazali su da i naši klubovi, koje toliko često podcjenjujemo, nazivamo 'čobanskima' i kako sve ne, mogu imati taktičku disciplinu i boriti se pozitivnim, nimalo ciničnim pristupom.

Slaven Belupo - Athletic Bilbao 2:1

Bila je to večer koja budi nadu. A izjava večeri mora otići Miši Krstičeviću, čovjeku koji je sinoć pokazao da jako dobro zna što radi, a onda još i 'zakucao' ovime: 'Razum je prevladao, a ne srce. Treba biti realan i shvatiti protiv koga smo igrali. Možda bi i oni dodali gasa da je trebalo pred kraj. Ovo nam je sedma ili osma utakmica u 20 dana, momci su pokazali zavidan nivo pripremljenosti, no treba biti iskreni reći da je Inter imao nekoliko lijepih šansi, kao i mi, i da su i oni mogli dati gol. Naš treći gol bi donio produžetke i još 30 iscrpljujućih minuta. A mi se moramo okrenuti našoj stvarnosti, HNL-u, u kojem nas u nedjelju očekuje nova utakmica (Hajduk dočekuje posljednji Zagreb, op. a.). Mi želimo u nedjelju odigrati za rezultat i naše navijače, želimo zadržati prvo mjesto.'

Za kraj, najprikladnijim se čini parafrazirati onog jednog povjesničara, koji se u slobodno vrijeme bavio i nogometom, i to na dosta kreativan način: imamo nogomet! Sada je samo pitanje što ćemo s njime napraviti.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi