Na SP-u u Meksiku 1970. godine Pele je osvojio treći naslov prvaka svijeta i vodio Brazil koji mnogi smatraju najboljom reprezentacijom svih vremena. No dvije njegove najpoznatije scene s tog turnira nisu završile golom. Jednu mu je uzeo Gordon Banks, a drugu je sam poslao pokraj gola nakon poteza koji je i danas čista nogometna magija.

Postoje golovi koji odluče utakmicu. Postoje golovi koji osvoje naslov. Postoje golovi koji ostanu u arhivi, u statistikama, u prašnjavim knjigama i tablicama.

A onda postoje trenuci koji nisu bili golovi, ali ih nogomet pamti bolje od tisuća pogodaka.

Pele je u karijeri zabio više od tisuću golova. Oko točnog broja i danas će se statističari sporiti, jer u njegovu se karijeru ubrajaju i službene utakmice, i turneje Santosa, i prijateljski susreti, i egzibicije iz vremena u kojem nogomet još nije bio digitalno arhiviran do posljednjeg dodira lopte.

Najveći je ostao besmrtan i zbog onoga što nije zabio

No za ovu priču broj nije presudan. Presudno je nešto drugo: najveći je ostao besmrtan i zbog onoga što nije zabio.

Meksiko, 1970. godina. Sunce udara u travnjak Estadio Jalisca, televizija prvi put u boji mnogima donosi Svjetsko prvenstvo kao spektakl kakav dotad nisu vidjeli, a Brazil na teren šalje momčad koja i danas zvuči kao mit. Carlos Alberto, Gerson, Jairzinho, Tostao, Rivellino i Pele. Nije to bila samo reprezentacija. Bila je to nogometna predstava, pokretna galerija poteza, ritma i drskosti.

Brazil će osvojiti naslov, pobijedit će Italiju u finalu 4:1, a Pele će podignuti svoj treći pehar svjetskog prvaka i postati jedini čovjek kojem je to uspjelo kao igraču.

Ali kad se danas vrate snimke iz Meksika, kad se listaju najveći trenuci tog turnira, dvije scene vraćaju se iznova.

U obje je Pele mogao zabiti. U obje nije. I baš zato su postale vječne.

Prvi gol koji nije bio gol

Brazil i Engleska igrali su utakmicu koja je mirisala na finale prije finala. Englezi su došli u Meksiko kao aktualni svjetski prvaci, s Gordonom Banksom na golu, Bobbyjem Mooreom u obrani, Bobbyjem Charltonom naprijed i Alfom Ramseyjem na klupi. Brazil je došao s idejom da svijetu pokaže kako nogomet može biti i igra i umjetnost.

U jednom trenutku Carlos Alberto poslao je loptu na desnu stranu. Jairzinho je pobjegao Terryju Cooperu i ubacio pred gol. Lopta je išla na drugu stativu, tamo gdje je Pele već čekao.

A onda skok.

Pele nije bio najviši čovjek na terenu, ali je imao odraz koji je prkosio geometriji i u zraku je djelovao kao da je dobio dodatnu sekundu. Glavom je zakucao loptu prema donjem kutu. To nije bio slučajan udarac. To je bio završetak kakav napadač zamišlja prije spavanja: snažan, precizan, nizak, ondje gdje golman, po svim zakonima igre, ne stiže.

Pele je već viknuo: 'Gol!'

I tada se u kadar ubacio čovjek u plavom. Gordon Banks krenuo je s jedne stative prema drugoj, bacio se udesno i desnom rukom izvukao loptu iz kuta. Nije je samo zaustavio. Podignuo ju je preko grede, u pokretu koji i danas izgleda kao da je netko usporio vrijeme samo za njega.

Pele je godinama poslije taj trenutak opisivao kao nešto što nije mogao objasniti. Rekao je da se Banks pojavio 'poput plave sablasti', došao niotkud i napravio nešto za što nije vjerovao da je moguće.

To je možda najbolji opis obrane stoljeća.

Ne zato što ju je dao novinar. Ne zato što ju je smislio komentator. Nego zato što ju je dao čovjek kojem je ta obrana ukrala gol.

Pele je ostao stajati u nevjerici. Banks je završio u mreži, pogledao reakciju Brazilca i tek tada shvatio što je zapravo napravio. Prema jednoj od najljepših nogometnih anegdota, Pele mu je prišao i rekao:

'Mislio sam da je to gol.' Banks mu je odgovorio: 'I ja.' A onda je Bobby Moore, hladan kao da se ništa posebno nije dogodilo, dobacio svom vrataru: 'Stariš, Banksy. Nekad si takve hvatao.'

Postoje trenuci u kojima šala zvuči kao najčišći kompliment. Ovo je bio jedan od njih.

Brazil je utakmicu dobio 1:0 golom Jairzinha, ali rezultat je s vremenom postao fusnota. Prava priča ostala je obrana. Banks je bio svjetski prvak iz 1966., jedan od najvećih vratara u povijesti Engleske, čovjek koji je imao karijeru za spomenik i bez tog jednog leta u Guadalajari.

Ali i sam je znao što mu je taj trenutak učinio.

Kasnije je govorio da ga ljudi neće pamtiti po osvojenom Svjetskom prvenstvu, nego po toj obrani. I bio je u pravu. Kad god se danas povede rasprava o najvećoj vratarskoj reakciji svih vremena, Banks protiv Pelea i dalje stoji kao mjera za sve druge.

A najljepše u cijeloj priči dogodilo se poslije.

Pele nije pamtio Banksa samo kao čovjeka koji mu je uzeo gol. Pamtio ga je kao prijatelja. Nakon Banksove smrti napisao je da mu je čak drago što mu je obranio taj udarac, jer je baš taj trenutak bio početak prijateljstva koje je uvijek nosio sa sobom.

To je veličina te scene. Jedan je čovjek ostao bez gola. Drugi je dobio vječnost. Obojica su dobila priču.

Potez koji je prevario cijeli stadion

Deset dana poslije Brazil je igrao polufinale protiv Urugvaja.

To nije bila obična utakmica. Za Brazilce utakmica protiv Urugvaja nikad nije bila obična. U pozadini je uvijek stajala 1950. godina i Maracana, rana koju Brazil nikad nije zatvorio. Urugvaj je tada u Rio de Janeiru srušio Brazil i izazvao jednu od najvećih nacionalnih trauma u povijesti sporta.

Dvadeset godina kasnije, u Meksiku, Brazil je imao priliku odgovoriti.

Urugvaj je poveo, Brazil se vratio, a onda je stigao trenutak zbog kojeg se ta utakmica pamti gotovo jednako kao i zbog golova.

Tostao je poslao loptu u prostor. Pele je krenuo prema njoj, a s gola je izletio Ladislao Mazurkiewicz. To nije bio bilo kakav vratar. Bio je jedan od najboljih golmana turnira, čovjek koji je znao zatvarati prostor i čitati napadače.

Ali Pele je čitao nešto drugo. Nije dotaknuo loptu.

Pustio ju je da prođe s jedne strane golmana, a sam je otišao s druge. Mazurkiewicz je proklizao u prazno. Lopta je nastavila put, Pele ju je obišao i stigao do nje iz kuta. U toj sekundi cijeli stadion, svi koji su gledali prijenos i svi koji su kasnije vidjeli snimku već su bili sigurni da slijedi jedan od najvećih golova u povijesti svjetskih prvenstava.

Ali lopta je otišla pokraj daljnje vratnice. Promašaj. Na papiru: ništa. U povijesti nogometa: sve.

Jer to nije bio samo dribling. To je bila ideja prije dodira. To je bio nogomet odigran u glavi prije nogometa odigranog nogom. Pele je prevario vratara tako što nije napravio ono što su svi očekivali da će napraviti. Nije dodirnuo loptu, a napravio je potez koji se pamti više od tisuća udaraca.

Mazurkiewicz je godinama kasnije tu scenu opisao gotovo hladno, vratarski precizno, ali baš zato savršeno. Rekao je da je akcija bila vrlo brza i da mu je jedino preostalo izići izvan šesnaesterca kako bi Peleu skratio kut.

A onda je dodao rečenicu koja vrijedi više od bilo kojeg novinarskog ukrasa: 'Jedini koji je mogao napraviti nešto takvo bio je Pele.' To je priznanje čovjeka koji je u toj sceni ostao prevaren.

Ali Mazurkiewicz nije bio samo žrtva poteza. To bi bilo prejednostavno. Njegov izlazak ipak je promijenio akciju. Natjerao je Pelea da puca iz sve težeg kuta, u trku, u okretu, s tijelom koje više nije imalo idealan položaj. Zato je lopta otišla nekoliko centimetara pokraj gola.

Kasnije je Mazurkiewicz rekao da je, što je više puta gledao snimku, bio sve uvjereniji u jedno: 'Da nije istrčao, Pele bi 's loptom i svime ušao u gol'. To je ljepota te scene. U njoj su obojica bila u pravu.

Pele je napravio nešto što je mogao napraviti samo Pele. Mazurkiewicz ga je ipak gurnuo u kut iz kojeg ni Pele nije pogodio.

Najveći gol koji nikad nije postignut

Pele je znao što mu je pobjeglo.

U autobiografiji je napisao da bi taj potez, baš kao i njegov udarac s vlastite polovice protiv Čehoslovačke na istom turniru, bio mnogo ljepši da je završio u mreži. Priznao je i nešto što zvuči kao rečenica čovjeka koji je zabio sve, ali mu je baš ono što nije zabio ostalo negdje duboko pod kožom: 'Ponekad sanjam kako obje lopte ulaze.'

To je možda najljepši kraj ove priče.

Ne zato što je sentimentalan. Nego zato što pokazuje koliko nogomet može biti nepravilan, tvrdoglav i okrutan čak i prema najvećima.

Pele je u Meksiku 1970. bio sve ono što je nogomet mogao poželjeti od svog kralja. Zabijao je, asistirao, vodio, otvarao prostor, davao Brazilu ritam i licu tog turnira osmijeh koji se i danas lijepi za svaku priču o toj momčadi. Zabio je u finalu Italiji. Sudjelovao je u jednoj od najslavnijih akcija u povijesti, onoj koja je završila golom Carlosa Alberta. Otišao je s turnira kao trostruki svjetski prvak.

Ali dvije scene bez gola govore možda još više o njemu. Prva pokazuje koliko je savršen morao biti njegov udarac da bi Banksova obrana postala mit. Druga pokazuje koliko je daleko išla njegova mašta, toliko daleko da je i promašaj postao remek-djelo.

Zašto se pamte baš promašaji?

Veliki igrači žive od golova. Najveći žive i od onoga što ostane između golova.

Pele je u Meksiku 1970. godine bio sve ono što se o njemu govorilo: strijelac, asistent, lider, simbol i čovjek zbog kojeg je Brazil igrao kao da je nogomet izmišljen za radost. Zabio je u finalu Italiji, sudjelovao u jednoj od najpoznatijih akcija u povijesti, onoj koja je završila golom Carlosa Alberta, i otišao s turnira kao kralj.

Ali dvije scene bez gola govore možda još više o njemu.

Prva pokazuje koliko je savršen morao biti njegov udarac da bi Banksova obrana postala mit. Druga pokazuje koliko je daleko išla njegova mašta, toliko daleko da je i promašaj bio ljepši od većine pogodaka.

U tome je tajna Pelea. Nije bio velik samo zato što je zabijao. Bio je velik jer je tjerao nogomet da izgleda šire nego što jest. Kao da teren ima više prostora, lopta više mogućnosti, a trenutak više vremena.

Zato se o ta dva gola koja nije zabio priča i danas. Jedan mu je ukrao Banks. Drugi mu je pobjegao za nekoliko centimetara. Oba su ostala njegova.