Niti tisuću ljudi na tribinama Maksimira, gledalo je Dinamove igrače kako se poigravaju s protivnicima, zabijaju pet komada i tako osvajaju devetu titulu zaredom. Iako je svako prvenstvo uspjeh, on je umanjen točno za onoliko koliko vrijede pune tribine. A mnogi će reći – to je ono neprocjenjivo vrijedno u nogometu. Odlučili smo istražiti tri uobičajena prigovora zašto nema publike u Maksimiru, kako bismo možda i razjasnili neke nesporazume:

Prvenstvo je izvjesno
Dobar dio prvenstava je izvjestan. Primjerice, prije samo tjedan dana Olympiakos je igrao posljednju prvenstvenu utakmicu ove sezone, protiv Apollona, nakon što je već na samom početku godine bilo jasno da će biti prvaci, a to je postalo i aritmetički izvjesno gotovo dva mjeseca prije kraja prvenstva. Utakmica je bila sve samo ne napeta, a na tribinama se našlo više od 25.000 gledatelja, na stadionu koji prima tek nešto više od 30 tisuća. Klub iz Pireja ima devet naslova u nizu, te 16 iz posljednjih 17 sezona, pa nitko ne prigovara kako je pobjednik poznat na samom početku.

Igrači se prodaju
Svi mali klubovi prodaju igrače! Računica je jednostavna; igrači žele imati veće plaće, ne produžuju ugovore, nezadovoljni su, žele napredovati i prelaze u veće klubove. Tako je i Lille, koji je nedavno i bio francuski prvak, u posljednje tri sezone prodao trinaest igrača od kojih su većina bili prvotimci, jer jednostavno nisu imali izbora. A s tim igračima, možda su mogli i do druge faze Lige prvaka. Pa ipak, i puno veći klubovi od Dinama ne mogu zadržati svoje igrače, pa bi bilo čudno kada bi Dinamo to mogao. Najaviti kako – nema prodaje – je poslovna strategija, ništa više i ništa manje.

Klub nije narodski
Teško je uopće definirati što bi to bilo, ali dobar dio javnosti deklarira da Dinamo više nije klub koji je nekoć bio. Od netransparentnog poslovanja, preko ispada njihovog izvršnog predsjednika pa sve do drakonskih mjera prema navijačima, argumenti su koji se spominju. Ali, gledajući po svijetu, malo je kada navijače briga kako se klub poslovno vodi, dok god se pobjeđuje. Nogomet je diljem planeta pun mutnih poslova i jednako mutnih tipova koji 'žare i pale', pogotovo u dijelovima svijeta gdje pravna država nije u punoj snazi – kako je i kod nas slučaj. Pa opet, navijači dolaze, navijaju i vesele se… za ostalo rijetko pitaju.

Je li onda stvarno riječ o zamjeni teza – kako kaže Zdravko Mamić? Je li moguće da je u samom Dinamu sve savršeno, a da je problem sve oko njega? Iako je pitanje kompleksno, odgovor mora biti jednostavan – nije moguće! Iako niti jedan od gore spomenutih razloga ne može samo po sebi biti uzrok, godinama su se stvari gomilale.

Treba priznati, Dinamu živi u svojevrsnom 'medijskom hendikepu', a problem je, kako to obično biva, onaj iznutra. Kroz godine, na stare su se probleme nalijepili novi, pa cijeli priča sada podsjeća na gulaš u kojem više nije moguće sasvim razbrati sve sastojke. I što je najvažnije, kako bi rekao slavni političar – od akvarija se može napraviti juha, ali od juhe se ne može napraviti akvarij – neki procesi su jednostavno nepovratni. I zato mnoge Dinamove inicijative (neke čak i hvalevrijedne), nemaju uspjeha, a tribine ostaju prazne…