Hrvatski vaterpolo ovog je ljeta napravio nešto što zaslužuje puno više od tri odvojene vijesti o osvojenim medaljama. U samo 43 dana tri različite muške mlađe reprezentacije izašle su na najveća natjecanja svojih uzrasta i sve tri završile ih sa zlatom.
Najprije je U-18 reprezentacija 4. srpnja postala svjetski prvak, svladavši SAD nakon dramatičnog raspucavanja peteraca. Potom je U-16 reprezentacija 9. kolovoza u Zagrebu pobijedila Španjolsku 10:7 i osvojila naslov svjetskog prvaka, a seriju je ove nedjelje zaključila U-20 reprezentacija, koja je u finalu Europskog prvenstva u Varni svladala Španjolsku 17:14.
To znači da Hrvatska u ovom trenutku ima svjetske prvake do 16 godina, svjetske prvake do 18 godina i europske prvake do 20 godina. U posljednjoj kategoriji naslov je još impresivniji jer ga je Hrvatska obranila nakon zlata iz 2024. godine.
Ovakav 'clean sweep' nije se mogao dogoditi ni prije nekoliko godina
Postoji i detalj koji dodatno pokazuje koliko je ovaj pothvat neobičan. Svjetsko prvenstvo U-18 postoji od 2012. godine, dok je U-16 Svjetsko prvenstvo pokrenuto tek 2022. To znači da je tek posljednjih nekoliko godina uopće moguće napraviti ovakvu usporedbu triju uzastopnih razvojnih kategorija na globalnoj i europskoj razini.
U prva dva izdanja U-16 prvenstva nije bilo ni blizu ovakve dominacije jedne zemlje kroz sve uzraste. Mađarska je 2022. bila prvi U-16 svjetski prvak, a dvije godine poslije naslov je uzela Španjolska. U U-18 kategoriji Mađarska je osvojila naslov 2024., dok je europski U-19 naslov iste godine pripao Hrvatskoj. Dakle, zlata su bila raspoređena među različitim velesilama.
Hrvatska je 2026. prvi put spojila vrh sve tri uzastopne muške razvojne kategorije u istom ljetu otkako postoji sadašnji sustav U-16, U-18 i U-20 natjecanja. U-16 i U-18 osvojili su svjetske naslove, a U-20 europski naslov na prvenstvu koje se upravo ove godine igra kao najviše kontinentalno natjecanje te dobne skupine.
Čak su i sportske velesile uglavnom stale korak prije savršenstva
Koliko je teško napraviti nešto slično najbolje pokazuju primjeri iz drugih velikih ekipnih sportova. Španjolska je, primjerice, 2022. imala možda jedno od najboljih ljeta u povijesti europske košarkaške škole. Njeni su mladići osvojili europska zlata U-18 i U-20, ali su U-16 reprezentacija i U-17 reprezentacija na Svjetskom prvenstvu završile sa srebrom. Imali su četiri finala u četiri mlađe kategorije – ali ne i četiri zlata.
Njemačka trenutačno prolazi kroz sličnu nevjerojatnu seriju u rukometu. U posljednje dvije godine njezine su mlađe reprezentacije osvojile pet velikih naslova: muške U-17 i U-19 bile su svjetski prvaci, U-18 je ovog ljeta postao europski prvak, U-20 djevojke svjetske prvakinje, a U-19 djevojke europske prvakinje. No čak je i taj impresivan niz raspoređen na dvije godine, više kategorija i oba spola.
Hrvatski slučaj zato je posebno upečatljiv: tri muške reprezentacije koje predstavljaju praktički cijeli put od kadetskog do juniorskog vaterpola osvojile su tri zlata u istom ljetu.
Nisu to ni iste generacije
Možda je upravo tu najveća vrijednost cijele priče. Jedna iznimno talentirana generacija može se dogoditi. Može imati nekoliko vrhunskih igrača, osvojiti natjecanje i nekoliko godina kasnije prenijeti kvalitetu u seniorsku reprezentaciju. Ali U-16, U-18 i U-20 nisu jedna generacija.
To su različiti igrači, različiti treneri i različite momčadi. Kada sve tri u nekoliko tjedana završe na prvom mjestu, onda rezultat više nije moguće objašnjavati samo jednim izvanrednim godištem. On govori o širini baze, radu klubova, selekciji i sustavu koji očito proizvodi kvalitetu kroz nekoliko uzastopnih godišta.
Posebno je zanimljivo da se Hrvatska do ovih zlata nije prošetala. U-18 je do svjetskog naslova stigao preko Španjolske u polufinalu i SAD-a u finalu, uz dva raspucavanja peteraca. U-16 je pred domaćom publikom skinuo s trona branitelja naslova Španjolsku, a U-20 je na putu do zlata prošao Srbiju, razbio Italiju 19:11 u polufinalu i zatim ponovno pobijedio Španjolsku u finalu.
Najvažnije pitanje tek dolazi
U mlađim kategorijama medalje same po sebi nisu konačan cilj. Njihova prava vrijednost vidjet će se kroz nekoliko godina, kada današnji U-16, U-18 i U-20 reprezentativci počnu konkurirati za seniorsku reprezentaciju.
Ali Hrvatska si je ovog ljeta mogla priuštiti luksuz kakav imaju samo najveće sportske zemlje: pogledati tri uzastopne generacije i u svakoj pronaći prvake.
U zemlji s manje od četiri milijuna stanovnika, u sportu u kojem se za vrh godinama bore Španjolska, Mađarska, Srbija, Italija, Grčka, SAD i Crna Gora, to nije samo lijepo ljeto.
To je dokaz da se u hrvatskim bazenima trenutačno događa nešto iznimno.
