Hajduk je prošao Žilinu i izborio sljedeću europsku prepreku. To je, na kraju, jedino što će se pamtiti za nekoliko mjeseci, kada se bude gledao rezultat ovog dvoboja. Prolazak je ostvaren, europski put se nastavlja, a pred Bilima je sada ozbiljniji i zahtjevniji protivnik
I zato prvo treba reći ono najvažnije: Hajduk je napravio ono što je morao napraviti.
U ne tako davnoj prošlosti upravo su ovakvi protivnici završavali Hajdukove europske snove. Ispadalo se od momčadi koje su bile slabije, koje nisu imale ni njegovu kvalitetu ni njegovu publiku, ni njegov proračun, ni njegovu tradiciju. Ispadalo se na način koji je godinama ostavljao gorčinu. Dovoljno se prisjetiti Gżire, Tobola, Ružomberoka i ostalih protivnika koji će zauvijek ostati u sjećanju svih poklonika Bilih. Protiv Žiline nije se dogodilo novo europsko posrtanje, a to za početak nove sezone nije mala stvar.
vezane vijesti
Ali isto tako, nije dovoljno samo zatvoriti oči pred onim što se dogodilo u uzvratu i reći da je prolazak jedino važan. Hajduk je u dvije utakmice imao dovoljno kvalitete da rastavi Žilinu na proste faktore. Mogao je ovaj dvoboj riješiti uvjerljivo, bez drame, bez nervoze i bez posljednjih minuta u kojima se ponovno gledalo prema satu i računalo koliko još treba izdržati.
Umjesto toga, ponovno smo dobili onaj Hajduk koji nikada ne dopušta svojim navijačima da mirno sjede. To je gotovo postao dio klupskog identiteta. Kada se čini da je sve pod kontrolom, Hajduk pronađe način da vrati utakmicu u neizvjesnost. Kada ima prednost, kvalitetu i 'momentum', kao da se u momčad uvuče neki stari strah, ukorijenjeni mentalitet zbog kojeg se ne ide po konačni udarac, već se počinje braniti ono što već imaš.
A kada Hajduk počne braniti rezultat, navijači počnu braniti vlastite živce. Upravo je zato prolaz važan, ali mora biti i upozorenje.
Klub mora biti iznad svih
Najveća tema posljednjih dana nije bila samo Žilina. Bila je to i priča o odnosu Gonzala Garcije i Marka Livaje, a ta priča ne smije postati osobna. Ni Garcia ne smije dokazivati autoritet preko Livaje, niti Livaja smije dokazivati svoj status preko trenera. Onog trenutka u kojem odnos dvojice važnih ljudi postane borba ega gubi samo Hajduk.
A Hajduk mora biti iznad svih. Iznad trenera, iznad kapetana, iznad uprave, iznad bilo kojeg pojedinca. Garcia ima puno pravo tražiti red, disciplinu, trku, povratak u obranu i jednaka pravila za sve. To je posao trenera i bez toga nema ozbiljne momčadi. Livaja, s druge strane, ima nešto što se ne može nacrtati na ploči, izmjeriti GPS-om ili dobiti dodatnim treningom.
Pokazao je to gotovo odmah nakon ulaska. Trebalo mu je nekoliko sekundi da jednim potezom podsjeti zašto svaki njegov dodir vrijedi, zašto cijeli stadion ustaje kada primi loptu i zašto ga se protivničke obrane boje čak i kada nije u najboljoj fizičkoj formi. Šteta samo što je Badžgoň obranio udarac, ali svakako je Livajinih pet sekundi već postalo viralno na društvenim mrežama. Takvu klasu Hajduk nema pravo odbaciti. Ali ni takav talent ne može biti veći od momčadi.
Rješenje zato nije u pobjedi jedne strane. Rješenje je u kompromisu koji će pomoći Hajduku. Garcia mora pronaći način da iz Livaje izvuče ono najbolje, a Livaja mora prihvatiti to da nova momčad ne može funkcionirati po pravilima koja vrijede samo za jednog igrača.
Ako to uspiju, Hajduk će biti puno opasniji. Ako ne uspiju, svaki sljedeći loš rezultat ponovno će otvarati istu priču i trošiti energiju koja bi trebala biti usmjerena na teren.
Pafos neće opraštati
Žilina je bila protivnik protiv kojeg je Hajduk mogao pogriješiti i ipak proći. Pafos neće biti takav. Pred Bilima je sada jači, ozbiljniji i organiziraniji europski suparnik. Pafos iza sebe ima vrlo uspješnu sezonu u kojoj je nastupao u Ligi prvaka, a osvojio je i ciparski kup pobjedom protiv Apollona u finalu. U najelitnijem europskom natjecanju u osam ligaških ogleda osvojio je pak vrlo solidnih devet bodova i završio 26. od 36 klubova. Protiv takve momčadi neće biti dovoljno odigrati jednu odličnu utakmicu, a zatim u drugoj čekati da vrijeme prođe.
Hajduk će morati biti koncentriran u obje utakmice, ne samo 135 minuta. Protiv Pafosa će svaka izgubljena lopta, svaki trenutak pasivnosti i svako povlačenje bez razloga biti puno skuplji. Morati će igrati hrabro, ali pametno. Morat će znati kada pritisnuti, kada smiriti utakmicu i kada protivniku zadati udarac od kojeg se ne može vratiti. Upravo je to sljedeći korak ove momčadi.
Garcia je već pokazao da želi Hajduk koji igra nogomet, koji izlazi visoko, koji se kreće, koji ne živi samo od jednog igrača i jednog poteza. Na Poljudu protiv Žiline vidjeli smo obrise takve momčadi, ali u uzvratu smo vidjeli i stare slabosti. Istina je zato negdje između.
Hajduk nije ni momčad koja je spremna pokoriti Europu, niti je momčad koju treba rušiti nakon jednog lošeg poluvremena. Prolazak protiv Žiline zato treba prihvatiti s olakšanjem, ali ne i sa samozavaravanjem.
Treba pohvaliti karakter koji je izdržao pritisak. Treba pohvaliti činjenicu da se ovaj put nije dogodila nova Gżira, Tobol ili neka druga europska rana. Treba pohvaliti igrače koji su u dvije utakmice pokazali da su kvalitetniji od protivnika.
Ali treba jasno reći i da je Hajduk mogao i morao ovaj dvoboj riješiti puno mirnije. To je Hajduk. Klub koji može u jednom trenutku izgledati kao da će protivnika rastaviti na proste faktore, a već u sljedećem natjerati svoju vojsku navijača da strepi do posljednjeg zvižduka.
Pitanje je samo koliko dugo će se taj mentalitet prihvaćati kao folklor, a kada će postati nešto što se sustavno mijenja. Protiv Pafosa ćemo dobiti prvi ozbiljan odgovor.
