Hajduk je u posljednje tri prvenstvene utakmice zabio deset golova, nije primio nijedan i uputio je čak 59 udaraca prema suparničkim vratima. Osijek, Lokomotiva i Rudeš tri su potpuno različite utakmice, ali u svakoj od njih Hajduk je uspio napraviti isto: Nametnuti protivniku način na koji će se igrati. To početkom kolovoza još nije mogao.

Nakon Istre pisali smo o momčadi koja izgleda puno bolje dok napada nego kada mora kontrolirati ono što je stekla. Kada bi se linije razvukle, presing zakasnio ili Hajduk izgubio loptu u lošem trenutku, protivnik je prelagano dolazio prema posljednjoj liniji. Pet od prvih sedam službenih utakmica završio je s najmanje dva primljena gola. To nije bio problem jednog stopera niti nekoliko individualnih pogrešaka, nego strukture cijele momčadi.

Mjesec dana poslije upravo se na tom mjestu vidi najveći pomak.

Garcia nije mijenjao ideju. Počeo ju je bolje kontrolirati

Gonzalo Garcia nije nakon prvih problema odustao od nogometa koji je želio igrati. Bekovi su i dalje visoko, Hajduk i dalje želi loptu što prije vratiti nakon gubitka, veznjaci moraju igrati prema naprijed, a napadači su prvi igrači obrane. Ali danas to izgleda manje razvučeno.

Kod Lokomotive smo vidjeli 28 udaraca, 65 posto posjeda i gotovo kontinuirani pritisak. Protiv Rudeša nije trebala takva količina napada jer je utakmica vrlo brzo otišla u jednom smjeru, ali princip je ostao isti. Hajduk ne čeka da mu utakmica ponudi priliku, nego pokušava stalno stvarati novu.

Još je važnije ono što se događa nakon izgubljene lopte. Početkom sezone presing je često izgledao dobro samo dok svi stignu na vrijeme. Jedno zakašnjenje otvaralo bi sredinu i onda bi obrana ostajala izložena u velikom prostoru. Danas se Hajduk puno brže skuplja.

To je jedna od onih stvari koje se na televiziji možda slabije primijete od pogotka ili asistencije, ali treneru znače puno više. Razmak između linija je manji, vezni red bolje zatvara prostor nakon izgubljene lopte, a momčad sve rjeđe mora panično trčati 40 metara prema vlastitim vratima.

Tri prvenstvene utakmice bez primljenog gola nisu dovoljne da zaključimo kako je problem definitivno riješen. Ali nakon onoga što smo gledali početkom kolovoza nisu ni nevažan detalj.

Europa je promijenila glavu, ali nije sama promijenila igru

Prolazak u Konferencijsku ligu ovdje je bio važan iz više razloga. Najlakše je reći da je momčad dobila samopouzdanje. To je točno, ali samopouzdanje nije čarobni prah zbog kojeg preko noći počneš bolje braniti, pritiskati ili stvarati višak.

Europa je prvenstveno Garciji kupila ono što trener Hajduka najteže dobiva - mir. Prije Rakowa gotovo se svaka njegova odluka promatrala kroz pitanje Livaje, zviždalo mu se na predstavljanju, propitivale su se izmjene, rotacije i gotovo svaki primljeni pogodak. Nakon prolaska ista tribina mu je nekoliko dana poslije zapljeskala.

To mijenja okolnosti u kojima trener radi. Kad svaka pogreška ne nosi osjećaj da bi mogla pokrenuti novu krizu, igrači lakše nastavljaju ono što su trenirali. Protiv Lokomotive Hajduk je promašivao, pogađao okvir i nastavljao napadati. Nije se nakon deset promašenih prilika uvukla nervoza koja je u nekim ranijim utakmicama vrlo brzo počela mijenjati ponašanje cijele momčadi.

Takve stvari ne vidiš u tablici, ali često baš one odlučuju hoće li trenerova ideja zaživjeti ili ostati samo ideja.

Prijelazni rok Garciji je dao mogućnost koju prije nije imao

Tu dolazimo do drugog dijela priče koji možda nije dovoljno naglašen. Hajduk je odradio vrlo dobar prijelazni rok. Ne samo zato što je doveo zvučna ili kvalitetna imena, nego zato što je sportski direktor Robert Graf treneru dao više različitih rješenja unutar iste igre.

Hadžikadunić donosi dodatnu kvalitetu i iskustvo posljednjoj liniji. Fayad već na prvom nastupu pokazuje da može igrati s loptom i napadati prostor iz veznog reda. Carlos Martin daje novi profil u napadu. Uz njih Garcia danas ima puno više mogućnosti kako rasporediti minute bez toga da svaka rotacija automatski znači pad kvalitete.

Protiv Rudeša Fayad je zabio, Carlos Martin je debitirao i odmah došao u dobru priliku, a Hadžikadunić ponovno dobio minute u završnici. Jutarnji je posebno izdvojio Fayadov nastup i dojam igrača koji bi mogao vrlo brzo postati ozbiljan dio momčadi.

To možda izgleda kao detalj u utakmici završenoj 4:0, ali dugoročno je puno važnije od četvrtog gola Rudešu. Garcia više ne mora od 12 ili 13 igrača pokušavati izvući cijelu sezonu.

A kada želiš igrati agresivan nogomet, visoko pritiskati i konstantno imati puno igrača iznad lopte, širina kadra nije luksuz. Ona je uvjet.

Šego i Šotiček možda najbolje pokazuju koliko se momčad promijenila

Uz sve nove igrače, možda je još važnije što Garcia dobiva sve više od onih koje je već imao.

Michele Šego sada je na deset pogodaka u svim natjecanjima. Protiv Rudeša zabio je dva puta u manje od pola sata. Marin Šotiček sudjelovao je kod prva tri pogotka, pokrenuo akciju za prvi, izborio kazneni udarac za drugi i sam zabio treći.

Početkom sezone obojica su imali razdoblja u kojima bi dobru akciju pratilo nekoliko loših odluka. Danas djeluju sigurnije u onome što rade. To je također posljedica sustava.

Kada igrač zna gdje će dobiti loptu, gdje mu dolazi podrška i što momčad radi ako je izgubi, lakše donosi odluke. Šotiček ne mora svaki put sam izmisliti akciju. Šego ne mora živjeti od jedne lopte tijekom cijele utakmice. Hajduk im danas stvara više situacija.

Broj od 59 udaraca u tri utakmice upravo zato možda najbolje opisuje trenutačnu fazu Garcijina Hajduka. Ne zato što svaki udarac znači veliku priliku, nego zato što pokazuje koliko često momčad uspijeva završiti napad.

A momčad koja završava napade manje je izložena tranziciji u drugom smjeru. Tu se napad i obrana zapravo susreću.

Rudeš ne treba precijeniti, ali ni podcijeniti ono što mu je Hajduk napravio

Treba biti pošten i prema protivniku. Rudeš je izgledao slabo, daleko od razine momčadi koja bi trenutačno mogla ozbiljnije testirati Hajduk. Zato rezultat 4:0 nije razlog za velike zaključke. Ali način na koji je Hajduk odradio utakmicu jest još jedan mali dokaz kontinuiteta.

Dobar Hajduk nije onaj koji samo pobjeđuje Dinamo, prolazi Rakow ili igra veliku europsku večer na Poljudu. Za prvenstvo će možda još važnije biti može li ovakve utakmice pretvoriti u rutinu.

Posljednjih sezona upravo je protiv slabijih protivnika znao nepotrebno komplicirati, gubiti kontrolu nakon vodstva i ostavljati bodove tamo gdje to nije smio. Zato je i ova pobjeda protiv Rudeša zanimljiva više zbog načina na koji je odrađena nego zbog same razlike na semaforu.

Sad Garcia prvi put ima ono što mu je trebalo od početka

Prije mjesec dana Garcia je imao ideju, ali još nije imao stabilnost, mir ni dovršen kadar. Danas ima puno više od toga. Europa mu je dala vrijeme. Prijelazni rok dao mu je kvalitetu i širinu. Nekoliko igrača napravilo je individualni iskorak. Momčad bolje razumije što od nje traži, posebno u trenucima kada nema loptu.

I zato 10:0 i 59 udaraca vrijede više od obične statistike. Ne dokazuju da je Hajduk riješio sve probleme. Pravi testovi tek dolaze, posebno kada krenu europske utakmice i kada se ritam ozbiljno zgusne.

Hajduk trenutačno ne živi samo od rezultata, nego je stvorio obrazac igre koji se ponavlja iz utakmice u utakmicu.

A ako Garcia uspije sačuvati upravo to kada dođu umor, rotacije, jači protivnici i prvi sljedeći loš rezultat, onda ćemo moći govoriti o ozbiljnijem iskoraku.

Do tada, 4:0 protiv Rudeša ostaje ono što treba biti - očekivana pobjeda.