Hrvatska je još jednom slomila Island, a islandski mediji i stručnjaci ne skrivaju gorčinu. Nakon tijesnog poraza 29:30, Islanđani priznaju da ih najviše boli osjećaj propuštene prilike – jer Hrvatska ih nije pregazila, ali ih je kaznila svaki put kad je trebalo.
Hrvatska je pobjedom protiv Islanda 30:29 otvorila drugi krug Europskog prvenstva i ostala u ozbiljnoj igri za polufinale. U utakmici punoj ritma, nervoze i taktičkih nadmudrivanja, presudile su nijanse – a upravo te nijanse islandski novinar Valur Páll Eiríksson secira bez rukavica u komentaru za Visir.
Poraz je, piše, posebno bolio jer je pobjeda blizu – i jer je ostavio osjećaj da je Island mogao više.
Prije godinu dana Island je na velikom natjecanju samo jedan poraz – onaj protiv Hrvatske u Zagrebu, koji ih je izbacio s turnira. Sada ostaje nada da novi poraz od istog suparnika neće imati isti epilog. Osjećaj nakon ove utakmice, tvrdi autor, ipak je bio nešto drugačiji: manje beznađa, više spoznaje da je u ovoj predstavi ipak bilo sadržaja. No i dalje je teško gledati nasmijane Hrvate kako u novinarskom prostoru slave pobjedu.
Puno se prije utakmice govorilo o tome može li Islandu koristiti dodatni dan odmora. Očekivalo se svježije izdanje, bolji ulazak u susret i rano preuzimanje inicijative, pogotovo protiv Hrvatske koja je, prema riječima njihova izbornika, načeta ozljedama. No dogodilo se suprotno.
Hrvati su od prve sekunde preuzeli kontrolu. Zabili su odmah u prvoj akciji, a zatim praktički u svakoj sljedećoj. U prvih deset minuta Island je imao jednu jedinu pravu obrambenu reakciju i jednu obranu vratara. Obrana je bila predaleko, bez kontakta, bez pravog otpora. Hrvatski napad razbijao je kako je htio, igrači su se kretali bez zadrške, a gotovo svaki šut završavao je u mreži.
Iako je islandski napad funkcionirao bolje nego obrana – autor priznaje da su se igrači relativno lako probijali i pronalazili rješenja – rukomet se ne može dobiti ako primiš pogodak u gotovo svakoj protivničkoj akciji. Posebno je porazna statistika prvog poluvremena: Hrvatska je zabila 19 pogodaka, čak 18 iz organiziranog, sporog napada, bez ijednog pogotka iz kontranapada. To je, piše autor, gotovo nevjerojatno.
Broj obranjenih sedmeraca hrvatskih golmana bio je veći od svih obrana islandskog vratarskog dvojca. Pet minuta bez postignutog gola pred kraj prvog dijela pokazalo se kobnim. Kad su obrana i vratari već u problemu, takav napadački zastoj jednostavno se ne smije dogoditi.
Hrvatska je od 19 golova u prvom poluvremenu, 18 zabila na postavljenu obranu, iz sporih i tromih napada. Jedan iz penala i nijedan iz brzih dodavanja. Njihov spori napad rezultirao je s 18 golova na postavljenu obranu. U 30 minuta.
To je ludo.
U nastavku se pojavila iskra islandske ludosti – publika se digla, obrana je bila agresivnija, ritam se ubrzao – ali Hrvatska je i dalje nalazila točno onaj jedan pogodak kad je Islandu trebao prekid. Uvijek blizu, ali nikad dovoljno.
Stručnjaci ističu da je rupa iskopana u prvom poluvremenu bila preduboka. Island se približavao, ali nije uspio potpuno zatvoriti razmak. Završnica je donijela nadu, osobito uz kasne pogotke i hrabriju igru, no tada je već bilo prekasno.
Autor zaključuje da Island i dalje drži sudbinu u svojim rukama, ali da je protiv Hrvatske propuštena velika prilika. I ostaje nada – gotovo molitva – da poraz od tih “prokletih Hrvata” opet neće biti onaj koji će označiti kraj turnira.
