Ako Svjetsko prvenstvo smatramo turnirom koji u svojoj suštini želi biti ono što čini nogomet toliko posebno igrom, jednomjesečni sudar filozofija, kultura, ritmova, karaktera, velikih zvijezda i momčadi koje se jednom u životu nađu na istoj pozornici, onda je ovo izdanje turnira najbliže savršenoj verziji te ideje u ovom stoljeću.

Nije riječ samo o tome da pada rekordni broj golova u ovom stoljeću, niti samo o tome da favoriti ispadaju, nego da se gotovo svaki dan događa nešto što istodobno pripada i standardnoj sportskoj rubrici, i taktičkom eseju, i nogometnoj romantici. Ovo Svjetsko prvenstvo poprima izgled da je dovoljno kaotično kako bi razbilo stare hijerarhije, a opet dovoljno kvalitetno da se u tom kaosu ne izgubi ozbiljan nogomet.

Od Japana i Južne Koreje do Katara ništa nije pružilo ovu razinu uzbuđenja

Usporedbe s prethodnim turnirima nameću se same od sebe. Japan i Južna Koreja 2002. imali su jedinstvenu energiju i niz iznenađenja, ali su ostali zapamćeni i po određenoj neujednačenosti kvalitete, kao i velikim sudačkim greškama.

Njemačka 2006. bila je turnir scena koje se pamte, no pored punih stadiona, Zidaneovog turnira i njegovog završnog poteza u finalu, bio je to često i turnir opreza. Južna Afrika 2010. imala je drugačiju atmosferu gledajući kroz prizmu europske publike, no utjecaj nogometne tiki-take pretočen u španjolsku dominaciju je za mnoge učinio taj turnir pomalo i dosadnim.

Brazil 2014. imao je dramu u obliku njemačkih 7:1 protiv domaćina, sjajnu priču Kolumbije i Kostarike, ali i argentinsku kampanju do finala koja nije bila pretjerano pamtljiva, kao što na kraju i nije bio pamtljiv njihov poraz u finalu protiv Njemačke.

Rusija 2018. donijela je uspon Francuske, kao i nevjerojatnu priču Hrvatske, zbog čega je teško objektivno pristupiti ocjenjivanju tog turnira. Zato se danas i malo tko sjeća koliko su golovi iz igre bili rijetki naspram ostalih turnira. Čak 42% golova je palo nakon prekida.

Katar 2022. imao je najjaču individualnu priču modernog nogometa te najbolje finale ikada. Tada nam se činilo da je to Messijev završni čin, ali i potvrda da se štafeta majstora ovog turnira prenosi na Kyliana Mbappea. Međutim, izostanak prave nogometne atmosfere na tribinama, kao i činjenica da smo znali u grupi gledati dane koji prolaze uz semafor na kojem piše 0:0 ili 1:0, su ubili euforiju.

Niti jedan od tih turnira nije u ovakvoj mjeri spojio sve elemente. Raspad favorita, golijadu, taktičku raznolikost, emocionalnu širinu, male reprezentacije koje ne dolaze samo sudjelovati i superzvijezde koje se ponašaju kao superzvijezde.

Prošireni format nije ispao problem

Prva velika vrijednost ovog turnira jest činjenica da prošireni format, toliko ismijavan prije početka, nije razvodnio natjecanje nego mu je, barem zasad, dao novu dinamiku. Strah je bio logičan: 48 reprezentacija, dodatni krug nokaut-faze, najbolji trećeplasirani, više utakmica i više mogućnosti za kalkulacije. U teoriji je to zvučalo kao administrativno širenje turnira koje će proizvoditi neravnopravne utakmice i zamor gledatelja, ali u praksi nam je plasiralo nekoliko različitih priča.

Jedna je ona gdje se velike sile bore s vlastitim standardima, druga je o reprezentacijama koje iz drugog plana po prvi put osjećaju da nisu samo dekor, treća au stilski sukobi, četvrta je utrka velikih napadača koji ruše rekorde, a peta je ona o domaćinima koji pred euforičnom publikom vjeruju da će upisati povijest.

Upravo zato SAD koji uvjerljivo osvaja skupinu, Zelenortska Republika koja remijima protiv Španjolske i Urugvaja ulazi u mitologiju nogometa, DR Kongo koji prvo izluđuje Portugal pa se kasnije protiv Engleske drži dovoljno dugo da uvuče strah u kosti svakog engleskog navijača, ili Paragvaj koji izbacuje Njemačku na penale, nisu fusnote nego dokaz da je ovaj turnir u potpunosti otvoren, a da je visoka razina nogometa ostala.

Sukob stilova

Taktički, ovaj turnir je fascinantan zato što ne postoji jedna dominantna ideja koja guši sve ostale. Posljednjih petnaestak godina reprezentativni nogomet često je pokušavao imitirati klupski, no uglavnom bi to izgledalo kao nekakav laboratorij kompromisa. U njemu bi se inače ekipe, koja su najbliže došle nekakvim postulatima iz klupskog nogometa, poput kvalitetnog visokog presinga, izgradnje iz zadnje linije, pozicijske igre ili kontrole međuprostora, na kraju ipak istaknule.

Ovoga puta je dojam kao da svaka reprezentacija na turniru ima nekakvu ideju s kojom se može suprostaviti protivniku. Možda je jedna strana kvalitetom inferiorna, možda je ideja pogrešna, no ona postoji.

Kod favorita smo vidjeli kako Francuska može igrati i s luksuzom elitne tranzicije jer ima Mbappéa, Dembéléa i dovoljno fizičke moći da ju protivnik nikada ne može mirno napasti s mnogo igrača ispred lopte, a da ima i Olisea koji može otključati bilo koji niski blok.

Argentina može živjeti u sporijem ritmu jer Messi još uvijek kontrolira vrijeme i prostor bolje nego većina momčadi, a okružen radnicima i u ovim godinama vodi bitku za najboljeg igrača turnira. Brazil može izgledati jako neuredno, a opet opasno jer Vinícius u jednoj akciji poništava sve viđeno na utakmici do tada. Norveška, s Haalandom kao gravitacijskim centrom, ne mora dominirati posjedom da bi natjerala protivnika da cijelu utakmicu brani dubinu. Engleska izgleda kao momčad koja još traži savršenu strukturu i kojoj ozljede remete planove koje je imala, ali opet ima dovoljno individualne kvalitete da preživi i kad struktura zaškripi. Nema boljeg primjera od Kanea protiv DR Konga.

S druge strane smo vidjeli kako je Paragvaj protiv Njemačke odigrao utakmicu izdržljivosti, kontakta, prekida i duela što ih je odvelo do raspucavanja penala i prolaska dalje. Senegal je protiv Belgije pokazao da afričke reprezentacije sve manje ulaze u utakmice kao fizički neugodne, ali taktički naivne ekipe, a sve više kao momčadi koje znaju promijeniti blok, usporiti favorita, ubrzati preko bokova. Japan je već u skupini pokazao kombinaciju organizacije, tehničke čistoće i kolektivne hrabrosti, dok je Zelenortska Republika ponudila možda najbolji dokaz da manja nogometna nacija, ako ima plan, disciplinu i vratara u formi života, može na Svjetskom prvenstvu biti više od folklora.

Sve zvijezde igraju fenomenalno

Poseban sloj priče čini činjenica da apsolutno najveće zvijezde ovog turnira nisu statisti, već ga obilježavaju golovima. U nekim prvenstvima najveća imena nose teret očekivanja, ulaze u turnir umorna, skrivaju se iza opreza ili se pretvore u simbol neispunjene ambicije, ali ovdje se dogodilo gotovo suprotno.

Messi izgleda kao da mu je svaki nastup dodatak već zaključenoj biografiji, a zapravo stalno otvara novo poglavlje. Mbappé ne napada samo suparnike, nego povijest Svjetskog prvenstva. Čak i ako Messi zaključi ovaj turnir kao čovjek s najviše golova u povijesti, Mbappe to može lakoćom srušiti već za četiri godine.

Haaland je konačno dobio dodatnu pozornicu pored one premierligaške i odmah je pretvorio Norvešku u reprezentaciju koju nitko ne može tretirati kao autsajdera. Kane, čak i kad Engleska djeluje sporo ili teško, ostaje najpouzdaniji mehanizam odlučivanja u kaznenom prostoru, igrač koji može biti i sidro i egzekutor. Vinícius, pak, daje Brazilu onu vrstu nereda koju protivnici mrze. Nije to samo dribling, nego stalna prijetnja da će se geometrija utakmice raspasti čim primi loptu dovoljno široko i dovoljno visoko.

Zbog toga utrka za Zlatnu kopačku ima drukčiju težinu nego inače. Nije to izolirana tablica strijelaca, već naracija cijelog turnira. Messi i Mbappé vode povijesni dijalog između prošlosti i budućnosti, Haaland pokušava dokazati da i reprezentacija bez tradicionalne turnirske aure može postati ozbiljna ako ima napadača koji mijenja plan protivničke obrane, Kane lovi ono što Engleska traži još od Garyja Linekera, a Vinícius je brazilski podsjetnik da u eri taktičkih modela i dalje postoje igrači koji jednim potezom vraćaju nogomet u dječju logiku. Daj najboljem loptu i vidi što će se dogoditi. Kada se uz njih pojavljuju i drugi, od Dembéléa do Sarrа i nekih drugih neočekivanih junaka manjih reprezentacija, turnir dobiva osjećaj stalnog nadmetanja.

Najpotpuniji turnir stoljeća

Najbolja svjetska prvenstva uvijek imaju osjećaj da se nešto mijenja dok ih gledamo. Vidimo kraj jedne europske sigurnosti i uspon nogometnog srednjeg sloja. Vidimo domaćine i manje nacije koje nisu samo kulisa velikima. Vidimo da se širi mapa konkurentnosti, ali ne po cijenu pada kvalitete.

Zato je ovo najbolje Svjetsko prvenstvo u ovom stoljeću. Format je možda pomalo kompliciran, ali je proizveo više utakmica koje znače nešto po navijače. Makar i nauštrb onih par remija gdje se prigovaralo da se rezultat namještava. To se već na idućem prvenstvu može popraviti uz povratak gol-razlike kao odlučujučeg faktora u slučaju istog broja bodova.

Favoriti su ranjivi, jer su protivnici hrabriji, bolje pripremljeni i taktički pismeniji nego prije. Zvijezde zabijaju, i to ne samo protiv usputnih prolaznika u turniru, nego i u sudaru s reprezentacijama koje imaju plan kako ih zaustaviti. Svjetsko prvenstvo uistinu izgleda kao najveća pozornica nogometa, a ne kao ceremonijalna potvrda onoga što već o nogometu znamo. I baš zato, dok turnir još traje i dok se dojam može dodatno mijenjati, već sada postoji dovoljno argumenata za tvrdnju da gledamo najbogatije, najluđe i najpotpunije Svjetsko prvenstvo 21. stoljeća.