Zabio je 34 gola u 40 ovosezonskih nastupa. Njegovim igrama divi se cijeli svijet, a najveći klubovi željeli bi ga vidjeti u svojim redovima. No Radamel Falcao će, po svemu sudeći, potpisati za Monaco – klub iz nezavisne kneževine koji je tek osigurao povratak u francusku prvu ligu i koji sljedeće godine neće igrati ni u europskim natjecanjima. Je li u pitanju pohlepa igrača koji odlazi tamo gdje će zaraditi najviše, bez obzira na sportski motiv?

Ne. Kompliciranije je od toga. Puno kompliciranije.

Kad je sjajni kolumbijski napadač 2009. prelazio u Europu iz argentinskog River Platea, treća strana otkupila je 55 posto prava na njegov ugovor. Ta 'treća strana' je kompanija po imenu Doyen Sports, povezana s Jorgeom Mendesom – čovjekom koji je u svijetu nogometa poznat kao 'superagent'. Između ostalih, njegovi su klijenti Jose Mourinho, Luis Felipe Scolari, Cristiano Ronaldo, Pepe, Angel Di Maria, Nani, Ricardo Carvalho, Fabio Coentrao, Anderson – i, naravno, Radamel Falcao. Na više izvora naći ćete da je on zapravo i osnivač Doyen Sportsa, iako to nije definitivno potvrđeno i ne može se uzeti zdravo za gotovo. Navodno je partner (bio) i britanski poduzetnik Peter Kenyon, ranije direktor najprije u Manchester Unitedu, a zatim (nakon Abramovičevog dolaska pa sve do 2009.) u Chelseaju.

No manje je važno tko je točno iza svega. Poanta je u tome da je Falcao još jedan u nizu igrača čijom karijerom upravlja tzv. 'Third-party ownership' (TPO) – što znači da ni klub, a ni sam igrač nemaju kontrolu nad njegovom karijerom. Investitor preuzima plaćanje većinskog dijela odštete za igrača, a može preuzeti i isplaćivanje dijela njegove plaće u trenutnom klubu.

Na TPO se ne gleda isto u svim zemljama. U Južnoj Americi i u Portugalu odvija se sasvim otvoreno i javno, u Španjolskoj i Turskoj se dopušta, ali se ne priča puno o tome, u nekim drugim zemljama (primjerice, Hrvatska i Srbija često se spominju u tom kontekstu) radi se prikriveno, dok su u Engleskoj – nakon kontroverznog transfera Teveza i Mascherana u West Ham United prije sedam godina – takvi odnosi zabranjeni u aktualnim ugovorima i u transferima.

Doyen Sports je platio većinski dio Falcaovog transfera u Porto, kao i njegove plaće u klubu. Zatim ga je prodao u Atletico Madrid – i to je već bio čudan potez za nogometaša koji je ondje bio sjajan i za očekivati je bilo njegov transfer u neki od puno bogatijih klubova. Iako je Atletico u tom trenutku (2011.) bio u ogromnim dugovima (220 milijuna eura neplaćenog poreza), potpisao je Kolumbijca u transferu vrijednom nevjerojatnih 47 milijuna eura. No to je bio potez usmjeren prema dizanju tržišne cijene igrača – Atletico je platio Portu manje od pola tog iznosa, ostatak je ostao unutar kompanije Doyen Sports, koja je preuzela i većinu njegove godišnje plaće od 10 milijuna eura.

Tijekom prvih Falcaovih mjeseci u Madridu pojavile su se vijesti da Atletico kasni s uplatama Portu, a nedugo zatim reklama za Rixos Hotels, tvrtke u sklopu matične grupe Doyen, pojavila se na Atleticovim dresovima, što daje naslutiti da je 'treća strana' otkupila još dio prava na igrača.

Falcao se u protekle dvije godine razvio u jednog od najboljih igrača na svijetu i tržišna cijena mu je narasla na oko 60 milijuna eura. Uz godišnju plaću od 10 milijuna, postoji svega nekoliko europskih klubova koji to mogu platiti – a njegov većinski vlasnik je nakon godina ulaganja sada nestrpljiv da proda kompletna prava na igrača i oplodi svoj novac.

Koji god bili njihovi razlozi, Barcelona se već ranije izjasnila da ga ne treba, a Real Madrid također je dao do znanja da ne želi platiti toliki novac za nogometaša. Englezima struktura vlasništva u pravima na igrača predstavlja ozbiljan problem, iako je premostiva. Kad je David Luzi prelazio iz Benfice u Chelsea, portugalski klub je istog dana otkupio kompletna prava na njega, a zatim ga prodao u London – za pretpostaviti je da je takav bio dogovor, kako bi Chelsea mogao kupiti 100 posto prava na igrača izravno od Benfice i tako izbjeći u Engleskoj nedopušteni TPO.

Međutim, u posljednje je vrijeme FIFA pooštrila nadzor nad takvim slučajevima i u svom nedavnom izvješću najavila borbru protiv TPO-a kao strateški cilj – uz izrazito negativni stav njihovog nacionalnog saveza prema takvim stvarima, razumljivo je da Englezi više ne žele riskirati. Iako je, prema vijestima koje su procurile, Jose Mourinho izričito od Abramoviča tražio Falcaa kao uvjet da se vrati u Chelsea, taj je klub zbog prethodnih transfera pod posebnom paskom.

To ostavlja samo dva kluba s dovoljno sredstava: PSG, koji bi vjerojatno dao ponudu samo u slučaju da odluči prodati Ibrahimovića (što se trenutno ne doima izglednim), te – Monaco, europski 'Nouveau riche'. Klub u kojem je najslavnije trenutke karijere doživio Dado Pršo, a danas u njemu brani Danijel Subašić, kupio je ruski milijarder Dmitrij Ribolovljev – 79. najbogatiji čovjek na svijetu, čije je vlasništvo procijenjeno na 9,1 milijardi dolara (Abramovič je 50. na toj listi, s 5,5 milijardi više). Prednost Monaca je i u tome što se ondje ne plaća porez na dobit, što znači da bi klub trebao izdvojiti znatno manje novca za Falcaovu plaću.

Dio medija već je objavio da je Falcaov transfer u Monaco već gotova stvar. Očekuje se da nogometaš možda već danas stavi potpis na ugovor. Danijel Subašić jučer je u intervjuu za 24 sata izjavio: 'Ovdje se već naveliko priča da je dogovoren i da sigurno dolazi'.

I tako El Tigre zapravo niti nema prilike odlučiti o vlastitoj sudbini, sve zbog ugovora na koji je stavio potpis dok je još bio u Južnoj Americi. Možda to nije baš trafficking, ali možete li naći neki precizniji izraz za ono što mu se događa?