Analizu prenosimo u cijelosti:

Na izvanrednoj presici mladog Ante Ćorića jedna rečenica posebno se istaknula: „Dugo su me nagovarali da potpišem novi ugovor i potpisao sam ga, ali problem je nastao kada sam odbio poslušati 'savjet' i kada sam potpisao za menadžersku agenciju po svom izboru.“ Unutarnja misao i konstatna tema birtijskih rasprava kao rijetko kada je izrečena naglas – tko ne potpiše s Mamićem neće igrati. Doduše, dobivene minute se ne čine kao tako velik problem, jer na rubu svoje punoljetnosti niti Halilović, a niti Kovačić nisu dobivali puno više vremena na terenu. Za tinejdžera u počecima svog nogometnog razvoja važno je dozirati minutažu, ne pretjerivati i svu odgovornost svaliti na neiskusnog igrača, već ga polako uvoditi u seniorski nogomet, pogotovo ako imate izbor.

Sam nogometaš je u kasnijim istupima rekao kako pružene minute nisu bile problem. On se javio kada nije parafirao i drugi ugovor kojeg su pred njega stavila braća Mamić. U jeku USKOK-ove akcije, prikupljanja dokaza, te izjava koji su sadašnji reprezentativci morali dati u slučaju Mamić nije teško zaključiti zbog čega se možda Ćoriću (ili nekome njemu bliskom) učinilo kako bi druga agencija bila bolji izbor za daljnji razvoj njegove karijere. Zakulisni svijet menadžerskih agencija i mutnih agenata u nogometu daleko je od očiju javnosti, a kada najmoćnijeg čovjeka u hrvatskom nogometu zamijenite sa najmoćnijim čovjekom u svjetskom nogometu mijenjaju se samo detalji, a kostur ostaje isti.

Upravo to je učinio Ćorić, pa je skrovište od Mamića pronašao pod okriljem Jorgea Mendesa. Nije slučajno da je baš Porto momčad koja je pokazala najveći interes za Antu, momčad koja je prema izvorima bliskima klubu već iznijela svoj plan i program rada i razvoja igraču i njegovim roditeljima, jer to je ujedno i dom njegovog novog agenta. Sav posao kojeg grupacija Doyen radi možda izgleda glamuroznije, odijela i prijevoz su skuplji, na kraju krajeva poruku dobrodošlice vam šalje Neymar, a ne neka zvijezda MAXtv Prve lige, ali u suštini je malo toga promijenio.

Doyen Sports svojevrsni je produžetak GestiFutea, portugalske agencije za nogometaše sa sjedištem u Portu. Doyen služi kao investicijski fond zadužen za financiranje transfera igrača iz jednog kluba u drugi, ili u prijevodu kao TPO (Third Party Ownership). U javnost su dospjeli kada su sudjelovali u prelasku Radamela Falcaa u Atletico Madrid iz Porta, dok je kao posrednik i agent igraču poslužio upravo Jorge Mendes. Mnogi su se začudili kada je igrač njegovog profila, dokazani golgeter u portugalskom prvenstvu, te na europskoj sceni prešao u dobar, ali (tada) ne vrhunski klub. Već ranije se znalo da Atletico ne dovodi napadače bez pomoći sa strane, a ovaj transfer je to samo dodatno potvrdio.

Veći problem javio se kada je Falcao prerastao crveno-bijele, te krenuo u potragu svog novog poslodavca. S obzirom na astronomsku plaću koju je dobivao od svojih 'vlasnika' cijena za koju je trebao biti prodan nije se smjela spustiti ispod 50 milijuna eura. Kandidati su se vrtoglavo smanjili na 5 do 6 imena, od kojih je samo Monaco bio bez ijedne prepreke. Kneževi definitivno ne spadaju u rang Real Madrida, Man Citya, Chelseaja i takvih klubova, ali Falcao jednostavno nije imao izbora. Onaj tko će dati dovoljno novca da investitori ne budu na gubitku pobjeđuju. Radamel je završio u Monacu, a javna tajna je postala činjenica da je nakon samo pola sezone trebao produžiti prema Real Madridu, sada potpuno riješen TPO ugovora. Koliko su igrači nekad bili u mraku najbolje govori činjenica da Diego Costa, kada je putovao u Madrid iz Brage na potpis ugovora, nije imao pojma ni gdje ide ni s kim se sastaje.

Osim najpoznatijeg nogometnog agenta još je jedan čovjek esencijalan za rad Doyen Grupe, a to je Peter Kenyon. On je poduzetnik sa dugogodišnjim iskustvom rada u nogometu i oko nogometa. Sa Mendesom je počeo surađivati već kao zamjenik izvršnog predsjednika i član odbora Manchester Uniteda. Preko svoje agencije Mendes je u Manchester slao sa svih strana Portugala, a posebno se ističe transfer Cristiana Ronalda, koji ga je i predstavio široj javnosti. Ronaldov uspjeh kasnije je popločao put za igrače poput Nanija, Andersona i Bebea. Svoju suradnju nastavili su i kada je Kenyon prešao u londonski Chelsea preko osvajača Lige prvaka Porta, da bi nakon odstupanja sa svoje pozicije u klubu s Mendesom u potpunosti ušao u TPO posao.

Njih dvojica, te poslovi nekoliko njihovih investicijskih fondova smještenih u financijskim oazama Jerseya, Gibraltara, Irske ili Malte (Doyen Sports) došli su pod istragu mnogih institucija, od kojih su najzvučnije svakako Guardian i UEFA, a sve su bile zbog iste stvari – kršenja FIFA-inih propisa u vezi TPO-a. Kao prvo, sukob interesa je više nego očigledan. Jorge Mendes je agent igračima kojima je vlasnik prava fond u kojem on djeluje kao 'savjetnik', a pomalo zastrašujuće zvuči podatak da je Mendes u desteljeću između 2000. i 2010. bio posrednik za vrijednost gotovo 70% transfera svih većih portugalskih klubova! To znači da on od transfera dobije novac iz dva izvora, kao agent i kao predstavnik fonda, pritom kršeći i FIFA-in pravilnik o odnosu između agenta i igrača.

U Sportingu su se navodno toliko duboko infiltirali da je jedan od uvjeta pod kojima bi Mendesovi igrači obnavljali svoj ugovor bio da se ekonomska prava na igrača prodaju nekom od njihovih irskih fondova. Dok Sporting igrače preko svoje akademije proizvodi, druga dva portugalska velikana imaju drugačiju filozofiju. Sa sjedištima GestiFutea u Portu i Lisabonu trenutno dva najveća kluba su na dohvat ruke, a služe kao eklatantni primjer korištenja TPO fondova. Kada se jave financijski iznenada osnaženi inozemni partneri Mendes reagira brzinom munje. Monaco potaknut ruskim milijunima osnažen je za dva najveća Portova dragulja Jamesom Rodriguezom i Joao Moutinhom, a i treći igrač vrijedan preko 10 milijuna Kondogbia došao je iz partnerske Seville (nedavno potpisali sponzorstvo i sa Doyen Sports). Portugalci su bili velikodušni i prema Valenciji, pa su iz Porta, Benfice i Brage u samo godinu i pol dana stigla čak sedmorica nogometaša, a trener iz Rio Avea.

Za dokaze involviranosti u transfere ne treba previše prekopavati. U godišnjem financijskom izvješću koje Porto izdaje jasno se vidi da je prodaja Mangale donijela GestiFuteu 33% vrijednosti transfera, za njihove 'posredničke usluge'. Mladi igrači nemaju previše izbora, većina ih dolazi iz manjih ili oku nedostupnijih okolina (Brazil), pristaju na prodaju dijela prava za dolazak na veliku scenu i pred oči svim većim klubovima, uglavnom praćeni dobrodušnim agentom. No, pozitivna stvar je da Mendesovi ljudi svejedno bivaju plaćeni, bilo gdje da ih smjesti. Rijetki danas žale za svojom odlukom, ili se barem njihove žalbe ne čuju dovoljno glasno. Lucho Gonzales svojevremeno je odbio ući u posao s Mendesom, koji bi ga po zaključenju istoga transportirao u Chelsea, a ne u Marseille, Katar pa natrag u Argentinu kako mu se naposlijetku razvila karijera.

Možda sve to zvuči krasno i bajno iz laičke perspektive, ali nije li u sličnoj poziciji i Zdravko Mamić, s razlikom da je to hrvatski nogomet? Naravno, uloge su nešto drugačije, ali moć je gotovo identična, na različitoj veličini tržišta. Zbog čega bi se onda igrači žalili kada u Dinamu imaju fenomenalne uvjete, a i gotovo sigurno zagarantiran inozemni transfer ukoliko se pokažu vrijednim eksponatom? Zbog spomenutih zakulisnih igara... Ante Ćorić je u pokušaju bijega od Mamićeve menadžerske agencije prema svemu sudeći završio u njenoj globalnoj verziji. Što je tu manje od dva zla? Ubrzo ćemo saznati.