IPAK IMA NADE

Četiri razloga za košarkaški optimizam

  • Autor: Marko Stričević
  • Zadnja izmjena 05.09.2010 16:14
  • Objavljeno 05.09.2010 u 13:57
Marko Popović

Marko Popović

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Iza nas je još jedna sizifovska etapa u kojoj hrvatska košarka sanja povratak na vrh penjući se mukotrpno do ključne utakmice, a onda joj misija nevjerojatno predvidljivo (ili predvidljivo nevjerojatno) izmakne za jedan poen, pa je sunovrati natrag u depresiju

No premda je nekoliko puta u Turskoj dobrano izblamirana naša košarka, stvari možda i ne treba gledati tako crno. Ukoliko se izvuku pouke i glave iz pijeska, ovaj mundijal može biti platforma za više domete. Pitanje je imaju li ljudi koji upravljaju našom košarkom kapaciteta za povlačenje pravih poteza. Dok se to ne pokaže, evo nekih pozitivnih naznaka u našem 'Mitu o hrvatskom košarkašu Sizifu'.

1. Kontinuitet
Prvi put od OI u Sidneyu 1996. ostvareni su plasmani na dva svjetska natjecanja, i to u nizu. U prethodnoj generaciji bilo je zvučnih imena (Vujčić, Giriček, Kasun, Sesar, Prkačin...) koja nisu dospjela ni na olimpijske igre ni na mundijal. A sad već možemo utemeljeno govoriti da se Hrvatska vratila na svjetsku scenu koja je, nota bene, konkurentnija no ikad. U kojem je momčadskom sportu, osim košarke, moguće da na naslov ravnopravno pretendiraju repke s tri kontinenta? Uskoro možda i četiri, ako Kina zadrži razvojnu putanju...

2. Sportska drskos
Na utakmici protiv Srbije ova je generacija ipak pokazala karakter. Istina, nisu uspjeli prevladati desetljetni usud minimalnih poraza u vrućim završnicama, ali su se hrabro 'pošibali' s jednom od najuvjerljivijih momčadi na turniru. Hrvate nije posebno išlo u subotnjem srazu – nisu briljirali šutom, bilo je čudnih taktičkih rješenja, a i par loših sudačkih odluka u važnim trenucima. No svejedno su favoriziranog pobjednika A skupine držali za gušu do zadnje sekunde.

Krešo Lončar minimizirao je doprinos razgoropađenog Nenada Krstića, najuspješnijeg srpskog centra u NBA nakon Vlade Divca. Marko Tomas imao je lošu šutersku večer, ali ne da nije potonuo duhom, nego je u obrani do zadnje sekunde u džep spremao Teodosića, prvog strijelca Srbije na ovom turniru. Roko Ukić opet je imao poteza kakve ne mogu izvesti obični igrači, nego isključivo igračine, a više o Marku Popoviću u idućoj točki.

3. Primjer za budućnost
U Popoviću smo dobili putokaz nadolazećim generacijama kako se na terenu treba ponašati hrvatski reprezentativac. Protiv Srbije, ali i protiv Brazila i SAD-a, kada su mnogi pognuli glave da po njima pljušte sportska poniženja. 'Mali Pop' dao je razloga za razmišljanje i kompletnom sustavu hrvatske košarke (bar se nadamo da je tako). U godinama kada su kroz mlađe klupske i reprezentativne selekcije promovirani razni tipovi koje se guralo 'jer imaju potencijal' ili čak jer su 'visoki i mršavi, kao nekad Kukoč', Popović je odbačen kao neperspektivan. Karijeru je spasio odlaskom na američko sveučilište, uz fanatičnu osobnu želju da uspije u košarci. Phil Jackson je jednom za Jordana rekao da je po želji za pobjeđivanjem na granici ludila... Našoj košarci fale drski igrači koji ne podnose biti nadigrani i koje trenuci odluke nadahnjuju, a ne slamaju.

4. Iskustvo za mlade
Nemamo ih tako mnogo kao što bi to neki željeli prikazati, ali Ante Tomić (23 godine) i Bojan Bogdanović (21) pokazali su da je njihov izbor u prvu momčad bio opravdan i da u budućnosti mogu biti nositelji reprezentacije. U Turskoj su dobili informacije što im je činiti u godinama koje dolaze, ako doista žele napredovati i stvarati velike sportske priče. Za Tomića je gotovo s tapšanjem po ramenima i tepanjem 'mladoj nadi'. Sjajno čita igru, ima meku ruku i finu centarsku tehniku, ali mora poraditi na agresivnosti, snazi i obrani. Bogdanović ima šutersku kvalitetu, djeluje hladnokrvno, ali kao da se boji reketa. Nadamo se da će kao bek strijelac s vremenom nadograditi igru, razviti opasniji prodor i sposobnost postizanja koševa iz raznovrsnijih pozicija.

Slažemo se s Nevenom Spahijom da treba gledati u budućnost, umjesto da se opterećujemo bivšim razočaranjima. No javnost je jasno rekla što traži – nisu to više medalje, čak ni dopadljiva igra kojom su jugoslavenske selekcije plijenile, nego karakter. Više ne smije biti malodušnosti u igri hrvatske selekcije. Trenerska zajednica mora se pozabaviti psihološkom pripremom igrača – kako za turnire, tako i u dugotrajnom procesu stvaranja budućih zvijezda domaće košarke.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi