'Odrasla sam, prije svega, na selu. Do dvanaeste sam godine živjela na Turnju i to je doista bila velika prednost. Selo odgaja dijete u slobodi i bez osjećaja granica, ali s velikim osjećajem za pripadnost. Sve mi se to čini kao dobitna kombinacija za rast krila kojima će dijete kasnije kročiti kroz život. Prve slike koje mi padaju pred oči kada pomislim na to vrijeme su pravljenje kolača od pijeska i latica ruža sa sestrom u dvorištu, i to satima; potom kupanje na Korani i mama koja na biciklu donosi pohano pile; sestra koja, svakog drugog dana, u dvorište donosi drugu životinju – krticu, miša, zmiju', prisjetila se djetinjstva Zrinka Cvitešić za Novi list.

Kaže da je imala najbolje roditelje na svijetu. 'Oni su vozili polovni auto, uvezen iz Njemačke, ali dijete je bilo jedino dijete u selu koje je imalo koncertni klavir. Nisu mi ništa nametali, sve su to bili moji odabiri. Uvijek su bili u publici – bilo na utakmicama, bilo na koncertima, predstavama, bilo na natjecanjima. A do odlaska na Akademiju su već odavno bili shvatili da ono što naumim, da će tako i biti te da će biti uspješno', otkrila je.

Progovorila je i o najneugodnijem glumačkom iskustvu.

'Nakon otprilike tri stotine odigranih predstava mjuzikla 'Once' na londonskom West Endu, 2013. godine, otišla sam na godišnji u trajanju od osam dana. Vratila sam se u London i otišla igrati matineju. Izašla sam na scenu i shvatila da ne znam niti jednu jedinu rečenicu, niti jedan takt na klaviru. Uslijed prve scene uspjela sam doći do vrata koja vode sa scene u backstage i došapnula tzv. stage manageru neka moja zamjena pod hitno dođe na scenu. Međutim, dok se ona spustila, meni se predstava vratila u glavu. Nemoguće je opisati taj desetominutni proživljeni užas. Od tada znam sanjati kako se penjem na scenu i igram predstavu u HNK koju dugo nisam igrala i ne znam tekst', priznaje.

Pričala je i o uspjehu i slavi.

'Uspjeh je doista individualna stvar. Danas bi moj odgovor bio – uspjeh je biti sretan i biti slobodan. Ne živjeti u strahu. Čuvati dijete u sebi. Moći se veseliti ljudima, jutru, sumraku, prirodi, ukratko – malim stvarima. Zagrliti svog psa i biti ispunjen. Voljeti i biti voljen. Imati prijatelje. Imati obitelji. Imati dom. Kao što vidite, nema nikakve veze s mojim poslom. Postoji ta neka izreka u našem narodu koja kaže da, ukoliko nađeš posao koji voliš, nećeš morati raditi niti jednog dana u životu. Ja se oko svake uloge krvavo naradim. Živim je 24 sata na dan', kaže. Dodaje kako se gotovo uvijek pri kraju ili nakon što projekt završi, razboli.

'Posrećilo mi se da sam, u svojoj branši, uspješna, ali na svu sreću taj uspjeh više nije ključ moje životne sreće. Moj je posao odabrao mene, a ne ja njega, ističe. Kad je riječ o slavi kako kako se 's njenom pojavom dugo i teško borila'.

'Nisam je željela u svom životu jer na nju nisam bila spremna. Nisam se htjela odreći svoje slobode i svoje anonimnosti. Sad smo se pomirile, s njom sam jednostavno naučila živjeti. Naučila sam u svoj život vratiti anonimnost i onaj život 'običnog čovjeka' kad god to poželim', priznaje glumica.

Opisala je kakav osjećaj je raditi u najboljim svjetskim kazalištima. 'Sanjam ja svašta. Oduvijek. Dok sam bila mala i nisam znala engleski, u automobilu sam, u vožnji do mora, pjevala isključivo na engleskom, odnosno na nekom engleskom koji smo moja Maja i ja izmislile. Nas smo dvije stalno nešto izmišljale, predstavljale, sanjale. Nikada mi ništa nije u životu bila prepreka, a bilo je visina koje je trebalo osvojiti i to velikih, ozbiljnih i strašnih. Jednostavno sam valjda takav karakter koji uvijek traži izlaz i rješenje', izjavila je. Raditi vani joj je divno.

'Vani sve radi za tebe i poprilično je neugodno onda ne biti dobar. Lakše je. Vani ti ništa ne odmaže, svaka pomoć je dostupna. Makar meni. Biram samo najbolje projekte, samo ozbiljne uloge i nije mi problem čekati da one dođu po mene. Vodim se mišlju kako ću radije odigrati jednu kvalitetnu ulogu godišnje nego deset osrednjih', kazala je glumica.

Doba pandemije donijelo joj je više vremena za sebe i druge jer sama ne znam stati i odmarati. 'Donijelo mi je vremena za te neke hobije kojima sam se oduvijek željela dati, bar malo, počela sam rješavati neke zaostale strahove i neka nepoznavanja određene materije. Inventuru dosadašnjeg života i jasniju sliku onog što želim od budućeg', otkrila je. Na pitanje je li religiozna kaže da najviše od svega vjeruje u moć pozitivne energije i u ljubav.

'Odgojena sam u katoličkoj obitelji, mama je svirala orgulje u crkvi, nedjeljom na misi. Kroz godine, vjera mi se malo promijenila, ali ono osnovno, fundamentalno nije. Kao i vjera u ljude. Prije sam slijepo vjerovala svima, bez zadrške. Kako sam odrastala i sazrijevala, i to sam korigirala. Iskustvo me, nažalost, promijenilo', zaključila je Zrinka.