Prije dolaska na HRT Vicko Dragojević sedam godina radio je na Novoj TV. Ima radijskog iskustva i svake subote suvoditelj je emisije 'Radio kavana', u formatu koji je sličan onom emisije 'Dobro jutro, Hrvatska'. Mnogi ga poznaju i kao skladatelja i glazbenika jer svira gitaru, mandolinu i lutnju. Naime jedan je od osnivača poznate klape Kaše, nastale početkom 2007. godine u Dubrovniku, s kojom je nastupao diljem Hrvatske i inozemstva te snimio nekoliko albuma. Inače, Vicko živi u Konavlima, a u slobodno vrijeme posvećen je obitelji, sinu Vicku i kćeri Luci te supruzi Ljubici, referentici u dubrovačkoj policiji, s kojom se vjenčao 2017. i koja također pjeva u klapi.

Kako ste zadovoljni prvim tjednom u studiju? Je li bilo treme?

Premda sam se pripremao za prvo vođenje, tek kada se upali crveno svjetlo na kameri zapravo shvatite kakav je to posao. Trema, ona pozitivna, oduvijek je tu – više bih je okarakterizirao kao razmišljanje o stotinu stvari, briga da sve prođe onako kako treba. Ona trema koja paralizira, to već jako dugo nije slučaj. Prve tri emisije odradio sam u društvu Zlate i smatram da je sve dobro prošlo. Uostalom, potvrđuju to i reakcije.

Skoro dva mjeseca s fonetičarkom ste radili na izgovoru, ipak neki su vam zamjerili zbog pokoje 'fonetske greške'. Jesu li vas pogodile kritike o kojima se pisalo nekoliko dana?

S fonetičarkom Anom radio sam nešto više od mjesec dana uoči prve emisije, a s njome radim i danas. I neki su mi, nakon prve emisije, zamjerili naglasak – ali vjerujem da se dosad razjasnilo da sam naglasak nije toliko daleko od standardnog hrvatskog jezika, što su potvrdili i brojni stručnjaci. Ne bježim od kritike i doista se, naročito u prvoj emisiji, dogodio poneki lapsus, ali kritike na društvenim mrežama ne pogađaju me. Za početak – nisam na društvenim mrežama, a s druge strane sve kritike uzimam jedino kao neki orijentir stvarnosti, samo kao činjenicu da moram još puno raditi i usavršavati se.

Što vas je privuklo novinarstvu i što vas je odredilo kao novinara?

Vjerujem da se sve u životu uvijek postavi onako kako treba, odnosno da se sve regulira samo od sebe. Uvijek sam bio onaj koji je imao javni nastup – što kao glazbenik (a na svoju prvu pravu turneju krenuo sam s 12 godina), što kao onaj najglasniji u razredu. I jednostavno se to dogodilo samo od sebe – umjesto Glazbene akademije upisao sam (svima iznenađujuće) Medije i kulturu društva na dubrovačkom Sveučilištu te odmah počeo raditi na Radio Ragusi. Potom sam već s 21 godinu postao dopisnik – reporter Nove TV iz Dubrovnika, a gotovo osam godina kasnije prelazim na HRT i 'ostalo je povijest'.

Koje su vam priče/reportaže ostale u posebnom sjećanju?

Najviše pamtim one najteže priče, odnosno one u kojima prije svega dominira adrenalin: poplave u dolini Neretve, koje su se neko vrijeme stalno događale i u kojima su tamošnji stanovnici proveli tjedne u vodi do koljena; velike požare na Pelješcu - 'uživo s prve crte obrane od vatrene bujice'; razne potrage... Ipak, svako snimanje, osim po adrenalinu, pamtim po dobrom druženju s kolegama, ponajviše s Vlatkom Banovićem, koji je bio moj prvi snimatelj i s njime sam provodio svaki dan gotovo osam godina, a danas smo dobri prijatelji i kumovi - u hodu su se stvarale spone za čitav život.

Postoji li dobar novinar 'opće prakse' ili svaki dobar novinar mora imati svoje uže područje kojim se bavi?

Na oba pitanja odgovor je - da. Svaki novinar najprije mora svaštariti, baviti se svime, biti na svakom području. I tako do određenog vremena, kada se profesionalno izgradi. Ako ste u sjedištu medija, uglavnom u Zagrebu, tada se u pravilu specijalizirate za neku temu, o njoj znate sve te poznajete sve stručnjake i sugovornike koji mogu govoriti o toj temi. Biti dopisnik dosta je teže: osuđeni ste na širok dijapazon tema. A opet, ako ste dugogodišnji dopisnik iz Dubrovnika, obično postanete pravi ekspert za turizam, iz Rijeke obično postanete onaj koji je prvi što se tiče svih vremenskih nepogoda itd.

Nema novinara bez gafa. Koji je vaš najveći?

Nemam sada neki prevelik (ili barem dovoljno civiliziran) gaf da ga izdvojim. Doista, rijetko sam u programu nešto ozbiljno pogriješio, nikada se za mojim radom nisu povlačili repovi ili demantiji. Iako, posljednjih tjedana svi govore o mom govoru... Možda jedini, baš pravi gaf bio mi je na početku karijere: uključenje u centralni dnevnik, a ja počnem govoriti i – jednostavno se zaledim. Nisam mogao prozboriti ni riječ. Voditelji iz studija malo su mi pomogli, promrmljao sam nekoliko riječi i pozdravio se. To se nije ponovilo.

Što ili tko vam je najveća poslovna inspiracija?

Nisam baš netko na koga se lako ostavlja dojam. Ipak, i kao glazbenik i kao novinar surađivao sam s brojnim velikim imenima i poslije tih druženja uvijek sam bio u istom elementu – želio sam samo raditi i raditi kako bih ih dostigao.

Pratite li program drugih televizija?

Iskreno, ne gledam previše televiziju, a kada gledam, obično je to HRT jer su na njemu one emisije koje tražim. Ipak, naravno da pogledam i programe ostalih televizija, a profesionalna mi deformacija nalaže da pogledam, kada stignem, i ostala dva dnevnika, analiziram tko je što i kako napravio. A uz suprugu nerijetko pogledam i kulinarske emisije. Ona iz toga vjerojatno nešto i nauči. Ja baš i ne.

Koji su vam profesionalni i privatni ciljevi u sljedećih nekoliko godina?

Što se tiče posla na televiziji – raditi što više u formi kakva je emisija 'Dobro jutro, Hrvatska', napredovati i polako otkrivati taj čaroban svijet zabavnih i mozaičnih emisija. Što se tiče glazbe, paralelno radim dva velika projekta i posve skromno mogu reći da mi je cilj osvojiti svijet.

Koliko vremena imate za glazbu i kako usklađujete televizijske obaveze s probama i nastupima s klapom?

S klapom Kaše radimo kao i inače – često i puno. Tjedno u pravilu imamo tri ili četiri probe i sada smo na početku dosta zanimljivog programa koji bi svoj izlazak pred svjetla pozornice trebao doživjeti iduće godine. Čitav svoj radni vijek nastojim uskladiti ova dva svijeta i dosad je to jako dobro funkcioniralo. Nadam se da će tako i ostati.

Što je po vama potrebno za sretan i stabilan brak? Smatrate li se idealnim ili dobrim suprugom?

Uf, ovo je pitanje za moju suprugu. U braku sam četiri godine pa ne mogu baš reći da sam ekspert za njega, ali vjerujem da je tajna u poštivanju: i vremena i osjećaja i želja i potreba. Nastojim biti dobar suprug (datume u pravilu ne zaboravljam) i dobar otac, jer za malene uvijek imam volje i strpljenja.

Jesu li djeca dobila glazbene gene od vas i supruge?

Svatko najprije hvali svoje dijete, ali kao ipak nekakav glazbeni znalac, i kod Vicka (Pupija, kako ga svi zovu) i kod Luce stvarno primjećujem jaku glazbenu crtu. Od prvih pjesmica, od samog zanimanja za različitu glazbu, od ideje kada sjednu za klavir ili uzmu neki instrument u ruke - to se jednostavno vidi. Pogotovo u malog Vicka, kojemu je, u njegove četiri godine, glazba sve pa ide u pravilu na svaku tatinu probu i bez problema sjedi po dva sata i sluša ozbiljan program. A potom mi ga pjeva i ponavlja putem do kuće.

Kako najradije ispunjavate slobodno vrijeme?

Iskreno, malo je slobodnog vremena, a s obzirom na to da sam mlad otac još mlađe djece, moje slobodno vrijeme je obično njihovo. A to je pravi dubrovački đir: ljeti obavezno kupanje (kada uhvatimo čitav slobodan dan, onda barkom idemo na neki od otoka, najradije na Lokrum), zimi šetnje Konavlima. Što više svježeg zraka i prirode. Na to se doda još kap glazbe navečer i moj dan je potpun.