'Divno je biti nekome nešto' odzvanjalo je u subotu prepunom dvoranom Kerempuha, a publika je svjedočila glazbenom spektaklu koji će se dugo pamtiti. Željko Krušlin Kruška i grupa Latino proslavili su 50 godina glazbene karijere, 40 godina osnutka grupe Latino, i 30 godina diskografskog rada. Bila je to večer u kojoj vrijeme nije imalo granice, a svaki ton i stih duboko su dirali u uspomene generacija
'Divno je biti nekome nešto', 'Gdje je ljubav tu si ti', 'Sve je noćas za ljubav stvoreno' i tako redom, pjesma za pjesmom, a sve su tijekom desetljeća rasle zajedno s publikom.
'Svaka pjesma bila je most između mladosti i zrelih dana; između onog što smo bili i što smo postali, ali i onoga što ćemo tek biti', kaže Kruška.
Bio je ovo prvi ozbiljniji koncert u Zagrebu nakon pune dvadeset godina, nakon velikog nastupa na Šalati davne 2005. 'Ovaj put smo željeli da to bude intimnije i zato je odluka pala na kazalište', dodaje glazbenik.
'Bilo mi je teško odabrati repertoar jer je toliko pjesama koje publika voli da je vrlo teško odabrati koju izbaciti. Ovo što smo svirali u ovih dva i pol sata samo je dio onoga što publici možemo dati.'
'Obećao sam da će izvedbe nekih pjesama koje imaju kultni status biti posebne i nadam se da je publika uživala u njihovoj izvedbi. Moj bazni bend Latino večeras smo pojačali s još sjajnih glazbenika: Tomislav Tržan svirao je udaraljke, kao i na svakom našem veliko koncertu posljednjih 30 godina, a s nama su bila i dva velika prijatelja grupe Latino Hrvoje Šolić na električnoj i Goran Žegarac na klasičnoj gitari. Inače, Goran je jedan od svjetskih latino gitarista, a između ostaloga, osim s nama svirao je i s Gipsy Kingsima.'
Koncert su svojim nastupima obogatili i Kruškin veliki prijatelj, a odnedavna i glazbeni suradnik Jacques Houdek, te Kruškina miljenica Mia Dimšić.
Latino je ponovo pokazao koliko je njihova stvaralačka snaga sposobna s godinama rasti s godinama, a kako je Željko Krušlin Kruška sjajan autor, pripovjedač i kroničar ljubavi. Publika je gromoglasnim i dugotrajnim pljeskom potvrdila da je glazba nešto što ne stari, a da je Kruška ne samo autor, nego štoperica vremena jer je uspio uhvatiti u stihu ono što čini da neki trenutci traju vječno.