Za ovaj je album Jon Batiste dobio osam nominacija, uključujući one za najbolji album i najbolju snimku godine, dok je preostale nominacije zaslužio svojim radom na Pixarovu filmu 'Soul', koji mu je ranije ove godine donio Oscara za najbolju originalnu glazbu, a ranije je za nju osvojio i Zlatni globus.

U 15-ak godina koje su prethodile albumu 'We Are' Batiste je objavio sedam studijskih albuma, četiri live albuma, četiri EP-a i filmski soundtrack. Za albume 'Meditations' iz svibnja 2020. i 'Chronology of a Dream: Live at the Village Vanguard' iz siječnja 2020. već je bio nominiran za nagradu Grammy, a s 34 godine već je dobio nagradu za životno djelo American Jazz Museuma i Harry Chapin Ascap Humanitarian Award.

Vlasnik je, ponovimo, Oscara i Zlatnog globusa, a nagradu Američke filmske akademije dobio je za partituru Pixarova animiranog filma 'Soul', na kojem je radio s Trentom Reznorom i Atticusom Rossom, članovima industrial benda Nine Inch Nails.

Unatoč svom tom uspjehu i priznanjima, 35-godišnji Batiste misli da je 'We Are', objavljen u ožujku ove godine za Verve Records, ishodište za njegovu kreativnost. U razgovoru za New Frame krajem svibnja ove godine rekao je da on predstavlja početak njegova umjetničkog glasa koji stvarno dolazi na svoje.

Sinteza crnačke glazbe začeta u garderobi kasnonoćne emisije

Ideja za album kao sintezu mnogih stilova crnačke glazbe rodila se još 2014. godine, ali kako je Batiste govorio u ranijim intervjuima, trebalo joj je nekoliko godina da sazrije.

'Ono što sam stvorio ovim albumom stvarno je black art pop, remek-djelo različitih oblika, od marša, preko bluesa, do folka, od soula, preko jazza, do hip-hopa; album koji ima sve te zvukove i govori o vremenu u kojem se trenutno nalazimo', kaže Batiste.

Crni Amerikanci, ističe, dali su snažan pečat svjetskoj kulturi, ali uz očigledan nedostatak uvažavanja, što se nije podudaralo s uživanjem u njihovoj kulturi. Na neki način, ovaj je album pokušaj ispravljanja toga.

Razlog za promatranje tog albuma kao vrhunca njegove karijere sam Batiste djelomično vidi u pravoj čaroliji koja je bila potrebna da spoji sve te raznolike utjecaje u koherentno djelo. 'Toliko dugo pekao sam svoj zanat i došao do točke u kojoj mogu to i napraviti', kaže.

Album je sniman tijekom devet mjeseci 2019. i 2020. u studijima u New Yorku, Los Angelesu i New Orleansu. Batiste, koji je vođa benda Stay Human, kućnog benda televizijske emisije 'The Late Show With Stephen Colbert', otkriva da je proces snimanja krenuo još u njegovoj garderobi u televizijskom studiju.

Bio je toliko zauzet 'The Late Showom' da je u svojoj garderobi postavio studio za snimanje kako bi s članovima benda mogao održavati jamove i u hodu snimati ideje. 'Nakon šest dana snimanja imao sam 10 pjesama te su one postale skica albuma', kaže Batiste. Za njegovo dovršenje trebalo mu je, kako kaže, 'nevjerojatno okupljanje' pa je pozvao gospel pjevačicu Mavis Staples, diskografa Quincyja Jonesa i književnicu Zadie Smith. Za Staples kaže da je 'legenda u spajanju glazbe i aktivizma', Jonesa naziva 'glazbenim djedom', a na albumu je i glas njegova djeda, kojemu aktivizam također nije stran.

Umjetnost i aktivizam su mu u krvi

Jon Batiste rođen je 11. studenog 1986. godine u New Orleansu. Glazbom se počeo baviti još u mladosti, s osam je svirao bubnjeve u Batiste Brothers Bandu, a s 11 godina prešao je na klavir.

'Bilo je puno velikih glazbenih obitelji koje sežu generacijama unatrag. Ima ih i danas, uključujući moju obitelj, jednu od najvećih glazbenih obitelji u New Orleansu', kaže.

Jedan od poznatijih članova obitelji je Lionel Batiste, bas bubnjar Treme Brass Benda, čija se glazba nalazi na soundtracku HBO-ove serije 'Treme', u kojoj je glumio i sam Jon. Drugi je Milton Batiste, pomoćnik voditelja Olympia Brass Banda iz New Orleansa, institucije koja je aktivna od kasnog 19. stoljeća.

Obitelj Batiste nema samo glazbenu, nego i političku ostavštinu, a koja jednako tako nadahnjuje Jona.

Djed mu je David Gauthier, svojedobno predsjednik Sindikata poštanskih radnika Louisiane, a bio je uključen u štrajk sanitarnih radnika u Memphisu između veljače i travnja 1968. godine. Nakon smrti radnika Echola Colea i Roberta Walkera, prignječenih do smrti u preši za smeće, 1300 crnih Amerikanaca zaposlenih u Odjelu za javne radove Memphisa stupilo je u štrajk za veće plaće i sigurnije uvjete rada. Na tom je štrajku Martin Luther King održao svoj zadnji govor 'Bio sam na vrhu planine' (I’ve Been to the Mountaintop), samo dan prije nego što je ubijen.

'Svog djeda gledam kao Malcolma X. Što se mene tiče, on je bio veliki teškaš u svom aktivizmu za vrijeme štrajka sanitarnih radnika u Memphisu s dr. Martinom Lutherom Kingom', kaže Batiste.

Idući koracima svoga djeda, bio je jedan od vođa mnogih prosvjeda Black Lives Matter 2020. godine, a glas njegova djeda pojavljuje se u naslovnoj pjesmi albuma 'We Are'. Počast djedovu aktivizmu i štrajku sanitarnih radnika odao je gostujući nedavno u seriji 'Sesame Street', pjevajući djeci o herojima iz njihova susjedstva. Osim djelatnika u zdravstvu i prodavača hrane, kao primjer heroja naveo je sanitarne radnike.

Batiste kaže kako ne bi tvrdio da su prosvjedi imali izravan utjecaj na 'We Are' jer je većina albuma završena prije nego što su se dogodili protesti, ali kaže da album definitivno progovara o tome.

U nedavnom intervjuu za časopis Entertainment Weekly rekao je da protestna glazba u sadašnjem trenutku mora zvučati i osjećati se drugačije nego u prošlosti. Njegov poticaj da izađe na ulicu i prosvjeduje protiv nepravde izravno je povezan s idejom da se ljudima približi glazba kako bi se ponovo povezali oko onoga što im je zajedničko - ljudskosti. Jasno je to vidljivo na 'We Are', albumu koji jednako donosi ponos, nadu i protest.

'Mislim da današnja protestna glazba nije nužno tako jednostavna kao nekada. To je više duhovna praksa. Kako rastem kao umjetnik, ključ je razumjeti kako se umjetnost uklapa u veći opseg života. To je sjecište između božanstvenosti i umjetnosti, odakle ja zapravo dolazim', kaže Batiste.

On već sada zna da će se njegova karijera od te točke dijeliti na fazu prije i poslije albuma 'We Are', a obećava da će potonje biti nevjerojatno zanimljivo i bogato nagrađivano putovanje.

O ulozi glazbe u afirmaciji ljudskosti Batiste je govorio i prije tri godine

Batiste je u prosincu 2018. godine bio završni panelist konferencije Cities for Tomorrow. Raniji panelisti raspravljali su o tome kako su porast stanovništva i ekonomske vitalnosti u mnogim gradovima izazvali još veću nejednakost, a kad je moderator pitao može li glazba biti dio 'stvarnog podizanja gradova', ponudio je aktivistički odgovor.

'Glazba može potaknuti akciju. Oduvijek je ljudima bila način za lakše podnošenje teškoća. Pomagala im je i da shvate kako se stvarno povezati sa svojom ljudskošću ili afirmirati svoju ljudskost kada je sve oko njih pokušava zatrti', odgovorio je i dodao da važnost glazbe nadilazi zabavu.

'U svakoj situaciji glazba se može koristiti kao sredstvo odgađanja ili kao balzam', istaknuo je.

Nadahnuće i radnu etiku pronašao je u videoigrama

U listopadu 2019. Batiste je predvodio svoj bend Stay Human u emisiji 'The Late Show With Stephen Colbert', zatim vježbao za Global Citizen Festival, na kojem je svirao s Frenchom Montanom, Carole King i Kelly Clarkson, a potom odlazio u Cafe Carlyle, u kojem je imao cjelotjednu jazz rezidenciju.

'Svirao sam s 12 bendova tog tjedna, s drugim bendom u Cafe Carlyleu svake dvije večeri. To je otprilike tri sata sna, čak i manje, svake noći. Morao sam namakati ruku u kupki od gorke soli jer sam svirao po cijele dane', rekao je tada za Washington Post i otkrio da uvijek pronađe vremena i za opuštanje, najčešće uz videoigre, koje su mu oblikovale i djetinjstvo i karijeru.

U igranju videoigara Batiste ne vidi smetnju, već jednu od najvažnijih stvari u svom životu, a motivira ga još od mladosti. Njegova garderoba u 'The Late Showu', ona u koju je postavio opremu za snimanje, puna je klavijatura, krojenih odijela i pripadajućih satova, ali i konzola kao što su Nintendo Classic Edition, originalni PlayStation, originalni Super Nintendo (s kazetama), PlayStation 4, kao i niza igara.

Dok mnogi roditelji smatraju videoigre gubitkom vremena i sredstvom za zatupljivanje svojih mališana, Batiste, koji se ne čini kao netko tko gubi vrijeme, kaže da su mu partiture i zvučni zapisi igara poslužili kao rana glazbena inspiracija.

Nije samo slušao i pokušavao ponoviti tu glazbu, nego je još kao dijete osjetio fascinaciju zbog načina na koji je ona poboljšavala iskustvo igranja i zbog načina na koji su glazbeni znakovi pričali priču.

Prije nego što je svirao s raznim umjetnicima, od Princea i Roya Hargrovea do Eda Sheerana, Batiste je odrastajući u 'normalnom' i 'dosadnom' predgrađu u Louisiani bio mirno dijete koje se bavilo glazbom, borilačkim vještinama, pisanjem knjiga, crtanjem anima, ali i uživanjem u videoigrama. S rođakom Travisom čak je počeo pisati videoigre, a s 13 godina postao je vođa benda.

U 20-ima, bilo da je imao improvizirani koncert za stotine ljudi u Lower East Sideu ili svirao svoju prepoznatljivu melodiju u Colbertovoj emisiji, Batiste kaže da je uvijek bio i više nego spreman. Vjerojatno to ima veze s onim što je naučio iz igara, jer jednostavno se ne može ući u svijet Street Fightera, jedne od njemu omiljenih igara, i pobijediti bez poznavanja poteza, blokova, općeg ritma borbe te svih ulazaka i izlazaka.

Svoje znanje o glazbi iz videoigara koristi i danas. Godine 2019., kad je pisao glazbu, tekst i dio priče za mjuzikl Jean-Michela Basquiata, stvarajući partituru nadahnuo se i videoigrama.

'Igre su me podsvjesno naučile dosta toga o temi i razvoju, kako stvoriti privlačne teme koje želite stalno slušati. One ne smiju biti dosadne, jer nakon što čujete iritantnu temu 100 puta, spremni ste završiti s igrom', kaže.

U glazbenim draguljima iz videoigara Batiste čuje nešto drugačije i dublje od mnogih od nas, a to nije samo melodija iz koje može uzeti riffove i napraviti neku novu. Kao vezu s popularnom kulturom, poput jazza, on vidi niti likovne umjetnosti koja može okupiti zajednicu u stvarnosti, a ne samo virtualno.

Tu je priču o povezivanju na ljudskoj razini, barem što se nominacija tiče, jako dobro ispričao.