INTERVJU

Sara Hribar: 'Tata ne čita moje scenarije, nije ih nikad čitao, a nisam sigurna ni je li gledao sve moje filmove'

Sara Hribar

Sara Hribar

Izvor: Pixsell / Autor: Sanjin Strukic/PIXSELL

Pred njom je bila ozbiljna glazbena karijera, ali je odabrala drukčiji put, a danas je jedna od najvažnijih hrvatskih redateljica mlađe generacije. Prvi dugometražni film Sare Hribar uz redateljsku pomoć Marka Šantića premijerno je prikazan ove godine na Pulskom filmskom festivalu te je osvojio nagrade za najbolju debitanticu, glavnu glumicu, scenarij te brojne druge, a na Zagreb film festivalu bit će prikazan 14. studenog u kinu Tuškanac te 18. studenog u Muzeju suvremene umjetnosti

Kći redatelja i bivšeg ravnatelja HAVC-a Hrvoja Hribara, Sara Hribar, autorica je niza kratkih filmova ('Pusti me da spavam', pobjednik Kockica na ZFF-u 2007., 'Libertango', 'Ta tvoja ruka mala') te epizoda omnibusa 'Zagrebačke priče 2' i 'Transmania' (oba prikazana na ZFF-u). Nakon filma 'Lada Kamenski', o kojem svi govore u superlativima, opravdala je status najveće nade hrvatskog filma. U razgovoru za tportal sa Sarom Hribar razgovarali smo o njezinu najnovijem uratku, a dotakli smo se i drugih tema - problema s kojima se susreće na svom putu, toga kako je između glazbene karijere ipak prevagnula režija te snažnog proboja mladih redateljskih snaga.

Na ZFF-u bit će prikazan film 'Lada Kamenski' o sudbini radnica propalog Kamenskog. Kako ste dobili ideju za film?

Ideja za film proizašla je kao derivat drugog scenarija koji tematizira posljednju godinu rada tvornice Kamensko, pred stečaj. Proteklih godina nisam mogla raditi institucionalno (otac na službenoj poziciji, op.a.) te se stvorila potreba i želja za nezavisnim filmom. Malo-pomalo nastao je scenarij za priču koja istražuje ženske sudbine te traži njihove sličnosti i iste nazivnike u različitim društvenim ladicama, a prema kojima gajimo predrasude: krojačicama poduzeća u propadanju i glumicama koje ih trebaju utjeloviti. Htjela sam zaobići elemente socijalne drame i koncentrirati se na onu psihološku. Vrlo brzo u projekt je ušao Marko Šantić, kolega koji je sa mnom režirao film, a već mjesec kasnije bili smo na setu u mojem malom iznajmljenom stanu.

Izvor: Društvene mreže

Kakvo vam je iskustvo donio rad na tom filmu jer ste se intenzivno družili s radnicama koje nije napustio optimizam, a surađivali ste i s bratom Vidom i sestrom Hanom?

I jedan i drugi spadaju u suradnike kakve možete samo poželjeti. Hana je vrhunski organizator i asistent redatelja i vjerujem da će od nje jednog dana nastati i prvoklasni producent, a Vid je već sada zanimljiv pisac/dramaturg i iskusni filmski skladatelj. Što se tiče suradnje s radnicama Kamenskog, to je prekrasno i dragocjeno iskustvo koje nas sve stavlja u poniznu poziciju. Gospođa Đurđa Grozaj, koja vodi Udrugu Kamensko, i njezine kolegice koje smo snimali dvije godine dale su nam ogromnu podršku na ovom filmu, dale su nam informacije da znamo o čemu sve govorimo kad se bavimo Kamenskim, a dale su nam i nadu da su ljudski optimizam i ponos neuništivi. To su vrhunske i iskusne radnice koje su prošle sve najgore što se dogodilo u Kamenskom, a pritom su izašle još jače iz te bitke. Nažalost, izgubile su mnogo i previše na tom putu. Ali način na koji se one damski i lavovski drže i govore o svojim iskustvima, kao i o planovima za budućnost, to je prava priča o ženskoj snazi.

Suradnju s radnicama Kamenskog Sara opisuje kao prekrasno i dragocjeno iskustvo

Suradnju s radnicama Kamenskog Sara opisuje kao prekrasno i dragocjeno iskustvo

Izvor: Pixsell / Autor: Sanjin Strukic/PIXSELL

Lik redatelja u filmu boluje od teške bolesti koja mu onemogućava kretanje. I sami ste, nažalost, proživjeli slično iskustvo. Jeste li zato filmu odlučili 'posuditi' nešto svoje?

To je bio jedan od razloga. Drugi je bio taj što me općenito kao tema zanima destigmatizacija bolesti kao kazne - kako se često percipira u društvu. Bolest je nešto što se događa svakome, ona ne traži sažaljenje, no ne zaslužuje biti ni alibi. Zanimalo me staviti lik redatelja u takvu pat-poziciju, ostaviti ga na neutralnom teritoriju i pustiti publici da odluči jesu li njegovi postupci opravdani ili ne. Štaka, odnosno redateljeva bolest je tu da pomuti moralnu situaciju, kao što sam već rekla, zbog predrasuda koje sami imamo i skloni smo stvoriti čak i prema filmskom liku.

Za taj film na Pulskom filmskom festivalu dobili ste nagradu Breza za najboljeg debitanta, a za ulogu treće glumice Zlatnu arenu za najbolju glavnu žensku ulogu dobila je Doris Šarić Kukuljica. Dobili ste u Puli i Nagradu Fedeora međunarodnog žirija za najbolji film festivala i nagradu za najbolji scenarij. Film je nagrađen i u Leskovcu te Splitu. Koliko vam nagrade znače, ali i stvaraju dodatnu odgovornost prilikom rada na sljedećim projektima?

Nagrade su nešto jako lijepo, ali nikad nisam bila osoba koja im je težila. Imam određen stil već godinama i rijetko kad 'gađam' ukuse žirija. Mislim da ono što radim uglavnom nije trendovska kinematografija. Ovog puta se dogodilo, divnim i neobičnim slučajem, da se film svidio određenim ljudima koji su ga odlučili nagraditi. Osjećaj je jako lijep i daje čovjeku veliku odgovornost za idući projekt, naročito prema onima koji su nagradili film. Što se tiče sljedećih projekata, uvijek je ljepše raditi bez očekivanja. Zato su prvi filmovi najslađi.

Nagrade su joj, kaže, nešto jako lijepo, ali nikad nije bila osoba koja im je težila

Nagrade su joj, kaže, nešto jako lijepo, ali nikad nije bila osoba koja im je težila

Izvor: Pixsell / Autor: Sanjin Strukic/PIXSELL

Režijom ste se počeli baviti još u gimnaziji, a u prvim filmovima imali ste glumce poput Alme Price i Enesa Vejzovića. Kako su roditelji, a posebno tata, cijenjeni redatelj, reagirali na vašu odluku?

Svaki film počinje dobrim scenarijem, tako da je od autoriteta i podrške na prvom i jedinom mjestu uvijek mama, koja je vrsna dramaturginja i skript doktorica. No i njoj u posljednje vrijeme dajem scenarije na čitanje tek kad su u zreloj fazi. Ona je izuzetno konstruktivna i pozitivna čitateljica, no istodobno vrlo stroga kritičarka. Od nje uvijek dobijem konkretnu dijagnozu s mudrim pedagoškim pristupom. Tata ne čita moje scenarije, nije ih nikad čitao, a nisam sigurna ni je li gledao sve moje filmove. Kad sam upisivala Akademiju, nije ni znao da sam otišla na prijemni dok nisu objavili rezultate, tako da vremena za reakciju nije bilo. (smijeh) Srećom.

Kako je između prava ili kriminalistike, ali i glazbene karijere, ipak prevagnula režija?

Prevagnula je zbog datuma. Naime, prijemni na Akademiji se kronološki odvijao prvi. Glazba je uvijek prisutna, samo na drukčiji način. To je potpuno drukčiji dio mene od onog koji se bavi pisanjem i režijom. Vjerujem da će i taj dio mene naći ponovno način da se izrazi. Zasad je to samo u četiri zida, bar dok se ne vratim u formu. Imam neke planove, ali o njima nikada ne govorim.

U Sarinu životu glazba je uvijek prisutna

U Sarinu životu glazba je uvijek prisutna

Izvor: Pixsell / Autor: Sanjin Strukic/PIXSELL

Koliko je glazba danas prisutna u vašem životu? Kakvu slušate?

Glazba je sveprisutna. Živim s bratom koji vježba klavir i do deset sati dnevno, tako da uglavnom slušam njegov repertoar, bilo da je riječ o jazzu, popu, funku ili njegovim autorskim skladbama. Osobno volim slušati zaista svašta. U ovo doba godine uživam u klasičnom jazzu. Ima neka tajna veza između toplog zvuka gramofonskih ploča i romantičnih zimskih večeri.

Tihana Lazović je u svojem intervjuu priznala kako se kao mlada glumica susrela sa šovinizmom. Susrećete li se i vi s nekim problemima na svom putu?

Naravno da jesam. Redateljice, a naročito one mlade, u nešto su drukčijoj startnoj poziciji od redatelja. Dok je za redatelje dovoljno da budu talentirani i marljivi, redateljice uz sve to moraju biti zgodne, mršave, šarmantne i simpatične. Kriteriji su definitivno drugačiji. Možda smo ponegdje kao spol doživjele i nešto pozitivne diskriminacije, no situacija generalno nije toliko dobra. A nikad nije bilo više izvrsnih redateljica kao danas.

Tvrdi da nikad nije bilo više izvrsnih redateljica kao danas

Tvrdi da nikad nije bilo više izvrsnih redateljica kao danas

Izvor: Pixsell / Autor: Sanjin Strukic/PIXSELL

Je li vam danas teško raditi i biti 'u sjeni oca' - jeste li ikad imali problema zbog njegove pozicije?

Naravno da sam imala problema - egzistencijalnih i emocionalnih. Od nemogućnosti rada pa do kleveta i napada opskurnih internetskih portala i njihovih medijskih predstavnika. Više ne osjećam toliko nad sobom sjene roditelja jer mislim da sam odabrala neki svoj put - neobičan i nesiguran, ali samo moj, i sama idem njime. Zahvalna sam na tome.

U posljednje vrijeme u hrvatskoj kinematografiji osjeti se snažan proboj mladih redateljskih snaga, redateljica posebno - što mislite da je tome doprinijelo?

Potreba za svježinom i neopterećenošću. Zasićenost kinematografijom 90-ih. Promjena imidža filmske scene. Mislim da je razloga mnogo, a najvažniji je taj da se pojavila stanovita količina snažnih autora i autorica koje ne možete ignorirati.

Što vas najviše živcira u hrvatskoj kinematografiji i produkciji? Što biste instantno mijenjali da možete, a za što mislite da bi uvelike olakšalo i unaprijedilo film?

Vrlo zanimljivo pitanje... Uvela bih definitivno fiksni financijski fond za niskobudžetne dugometražne filmove kako bi se povećala kvantiteta filmova mlađih autora i/ili debitanata. Također, povećala bih scenarističke naknade i uvela produkcijsko plaćanje tzv. kapare na scenarije - jer dokle god su scenaristi i scenaristice tretirani kao periferni autori (koji čekaju ponekad godinama, a ponekad i zauvijek, da se neki projekt odobri), a ne kao jedina konkretna garancija projekta, neće biti poticaja za stvaranje više izvrsnih scenarija. Scenariste treba obožavati, da se pomalo romantično izrazim. Zaista, to je jedini način da kinematografija doživi istinski preporod. Sve počinje i završava scenarijem. Ne postoji dobar film s lošim scenarijem.

  • +2

Sara Hribar

Izvor: Cropix / Autor: Marko Todorov / CROPIX

Za koji film biste, bilo da je domaći, bilo strani, mogli trenutno reći da vam je najdraži, koji vas je oduševio i čime točno?

Imam više omiljenih filmova koji se s godinama izmjenjuju, ali na vrhu postojano stoje 'Neki to vole vruće' Billyja Wildera i 'Rondo' Zvonimira Berkovića. Danas definitivno ima više genijalnih serija nego filmova koje me, zahvaljujući online platformama poput Netflixa, oduševljavaju skoro na tjednoj razini.

Što radi jedna redateljica kad ne radi? Što je ispunjava, veseli?

Patetično ću reći da me najviše ispunjava biti na setu - možda zato što se on i ne događa toliko često. Priželjkujem si ga što više, s nekim darovitim, skromnim i miroljubivim ljudima. U trenucima zasluženog odmora najviše uživam u društvu prijatelja, obitelji i kućnih ljubimaca.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!