Rijetko koja glazbena priča na domaćoj sceni ima tako zanimljiv tijek kao ona Vesne Pisarović. Od pop ikone devedesetih, preko jazza i umjetničkog usavršavanja u inozemstvu, pa sve do trijumfalnog povratka na velike pozornice, ona je dokaz toga da kvaliteta i autentičnost ne poznaju rok trajanja. Njezini koncerti danas su pravi fenomen; za njih se traži karta više, a publika, u kojoj se ravnopravno miješaju generacije koje su uz nju odrastale i klinci s TikToka, pjeva svaku riječ njezinih pjesama kao da se radi o himnama
Nakon što je pokorila velike dvorane, Vesna Pisarović vraća se u intimniju klupsku atmosferu – u zagrebački Boogaloo 23. i 24. siječnja. Uoči tih nastupa, za tportal smo razgovarali s glazbenicom koja i dalje s istim žarom pristupa svakoj izvedbi.
Vesna nam je otkrila kako se nosi s euforijom publike koja je ponekad glasnija od razglasa, zašto scenu doživljava kao 'trans', što ju je o glazbenoj frazi naučio Oliver Dragojević te što nam (napokon!) sprema u 2026. godini.
Vaši koncerti su prava atrakcija i za svaki vlada ogromna pomama. Što mislite da publika danas traži na njima: nostalgiju, energiju, autentičnost ili sve zajedno?
Kod dijela publike nostalgija je sigurno jedan od razloga.
Pjesme ih podsjećaju na prve ljubavi, na neka druga proživljena vremena, na prošlost. No na koncertima je u zadnje vrijeme puno više mlađih ili jako mladih, kojima su to sasvim nove pjesme, pjesme s Instagrama i TikToka, dakle nisu nešto ranije proživljeno. Možda je tako to doista više stvar neke vrste zvuka i posebne energije, jer čini mi se da takve vrste pop glazbe danas više nema toliko, pogotovo kod nas.
Kako izgleda trenutak prije izlaska na pozornicu, u kojem znate da ljudi dolaze s očekivanjem da će svaku pjesmu pjevati u glas?
Teško mi je usporediti izlazak na scenu s običnim svakodnevnim osjećajima. Jer za mene je to sasvim posebno stanje, nešto izuzetno, gotovo pa neki trans, što je, naravno, ujedno lijepo i jako stresno. Uvijek sam pred izlazak na scenu malo izvan sebe, iako vjerujem da izgledam cool i smireno. No svjesno i nesvjesno se čitav taj dan namjerno dovodim u to neko stanje pripreme i fokusa. Vizualiziram koncert, zamišljam trenutke te onda taj čas stanem na stage i prepustim se stanju između nekog nevjerojatnog fokusa i čiste levitacije.
'Volim klubove'
Koja vas je reakcija s posljednjih koncerata najviše pogodila (u pozitivnom smislu)?
Pjevanje publike u sav glas uvijek je vrlo intenzivan trenutak. Nekada sam cool s tim pa improviziram uz samo njihovo pjevanje. U manjim klubovima publika prepoznaje da to radim i stvarno čvrsto drže svoju dionicu – što bude doista posebno. No nekada me to i zbuni, pogotovo ako se sing-along dogodi uz pjesmu za koju mislim da je ne znaju ili da je manje znaju. U Areni je, doduše, u nekim trenucima pjevanje publike bilo toliko glasno da je nadglasavalo razglas od 105 dB. Još uvijek mi se čini nestvarnom atmosfera koja se tada dogodila.
Što vas uvijek posebno veseli u povratku u klupski prostor poput Boogalooa nakon arena. Što tamo možete dati drugačije?
Volim klubove jer sam na pozornici bliža i bendu i samoj publici. Vidim im svima oči, lica. Slobodnija sam sa svakom gestom i vodim dramaturgiju koncerta ovisno o trenutku i publici. Na manjoj pozornici svaka gesta može biti veća i slobodnija. Arene pak traže jasnoću, vrlo precizne kretnje i precizne instrukcije svima, a improvizacija eventualno spašava neočekivane situacije, što naravno ima svoje draži.
Mijenja li se vaša komunikacija s publikom u klubu, uz više improvizacije, više razgovora, više spontanosti?
Rijetko se zapravo upuštam u neki neposredan razgovor s publikom – zapravo sam to nekako uvijek izbjegavala. Jer čini mi se da sama glazba, kretnja, svjetlo, dakle scenski dojam općenito, na koncu ipak puno više govore i ostavljaju jaču poruku. Zato je to ipak scena, kao i u kazalištu, sa svojom dramaturgijom i režijom, a ne dnevni boravak ili kafić.
'Magija se može svugdje dogoditi ili ne'
Postoji li možda neka pjesma koja bolje sjedne u klubu nego u velikoj dvorani - i zašto?
Na prvu bih mogla izustiti da su to više plesne pjesme, za razliku od balada, no to je zapravo jako teško unaprijed reći. Jer sve ovisi o puno stvari: o zvuku, svjetlu, akustici prostora, kao i na koncu o samoj raspoloženosti publike i ritualima slušanja. Magija se može svugdje dogoditi ili ne: potrebna je i posebna režija i stvaranje atmosfere. Iako, ono što me uvijek iznenadi jest kada se u manjem prostoru jave neke neočekivane glazbene situacije i kad on zazvoni nenadanim zvukom i energijom. To su ustvari ti trenuci koji su krivi za moju ovisnost o pozornici!
Vaša jazz faza mnogima je bila iznenađenje, a je li to bio bijeg od očekivanja ili prirodan nastavak glazbene znatiželje?
Više bijeg prema očekivanjima – nipošto bijeg od očekivanja! Jer u neku ruku to nije bilo ništa drugo nego prirodan nastavak moje velike želje za glazbom i za umjetničkom slobodom, a tako i za vlastitim razvojem i naobrazbom.
Tijelo kao instrument
Što vam je donio jazz kao pjevačici/umjetnici (fraza, dinamika, improvizacija, disciplina)?
Zanimljivo je da ste spomenuli frazu kao prvu karakteristiku. Sjećam se kako mi je Oliver Dragojević kazao, a bilo je to upravo u njegovoj Veloj Luci: 'Vese, nije li i jazz i pop sav u frazi?' I bio je u pravu: sve je frazi. Iako, fraza kao takva sažima mnogo toga: ritam, dinamiku, disciplinu, zvuk i izričaj itd. A sve se to neizbježno mora naučiti i kroz jazz. Kao što je i Oliverova veličina upravo u tome što je imao tako jasan osjećaj i tako jasnu vještinu fraze: bilo svirajući je na klaviru, bilo pjevajući i skladajući.
Je li vas jazz naučio nečemu što danas koristite i u pop repertoaru?
Mogu reći i nešto obrnuto! Jer iskustvo vraćanja popu nešto me podučilo i o pjevanju jazza i improviziranju. Kako je rekao Miles Davis: '20 posto je ton koji se svira, a stav 80 posto.'
Kako se fizički i mentalno pripremate za koncertni niz - imate li rutinu koja vas čuva?
Tijelo je moj instrument, tako da je baš jako nužno da sam u dobroj i pjevačkoj i fizičkoj formi. A mentalno? I tu imam neke svoje trikove, no prvenstveno je sve u dobroj i savjesnoj pripremi.
Što vam je važnije u izvedbi - savršenstvo ili istinitost trenutka?
Što je istinitost trenutka? Možda je upravo to savršenstvo. A što je savršenstvo? Lijep, precizan, fokusiran zvuk u sinergiji s odličnim glazbenicima, prostorom i publikom.
Intrigira li vas neka suradnja (domaća ili regionalna) koju još niste ostvarili?
Neka to ostane tajna!
Ovim koncertom otvarate 2026. Kakvu godinu želite sebi - više nastupa, više studija, više eksperimenta?
Htjela bih da ovo konačno bude godina u kojoj publici mogu pokloniti svoj novi album. A kako je već krenulo…